Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Koliko košta ovoliko života izgubljenih na splitskim pločnicima?! Zaposlenici MUP-a su u kancelarijama, a rješenja ima...

Strava i užas

Prometne nesreće se događaju, svugdje i uvijek, no ono što se u zadnjih godinu dana dogodilo u Splitu ispunjava jezom: tri pješakinje, na autobusnoj stanici, na pješačkom prijelazu i na pločniku, ubijene su, što bi se reklo, ni krive ni dužne.

Niti su pretrčavale preko neobilježenog prijelaza, niti su prolazile za vrijeme crvenog svjetla, niti su ičim skrivile užas koji je zadesio njih i njihove obitelji. Ne, riječ je bila o ženama koje ni slutiti nisu mogle da će ih zbog ludosti vozača zadesiti ovakva strašna sudbina.

Nekoć su barem nogostupi bili sigurni, ali prometno divljaštvo u Splitu dobilo je takve razmjere da ti više ništa ne garantira da nećeš skončati dok se vraćaš iz spize, čekaš autobus ili samo prolaziš ispod drvoreda. Stoga usmrćivanje pješaka u "zaštićenoj zoni" kao što je pločnik ili zebra, ili autobusna čekaonica, nije daleko od pravog ubojstva.

S obzirom na okolnosti, jer se automobil u velikom broju slučajeva može naći na pločniku samo krivnjom vozača, za takve tragedije uvijek će biti kriv onaj koji upravlja automobilom. Ali postoji još nešto: stanje splitskih prometnica, posebno prometnih područja na kojima se statistički događa najviše nesreća. Lako ih je nabrojiti, riječ je o većim cestama, poput Ulice Domovinskog rata, Hrvatske mornarice, Ulice slobode, Poljičke, Dubrovačke, Velebitske, Vukovarske...

Križanja na tim ulicama prava su horor-zona. Svako malo naiđete na krš i lom, ljude pokrivene lancunima, okupljene zgrožene promatrače...

S jedne strane uzrok je katastrofalna vozačka nekultura, kako Splićana, a zadnjih godina i svih ostalih vozača koji dolaze u grad, valjda po onoj "Kad si u Rimu, ponašaj se kao Rimljanin", pa se parafrazira "Kad voziš po Splitu, ponašaj se kao da nema nikakvih pravila".

Juri se kroz crveno, svako treći, četvrti auto staje pješacima na zebri, motoristi prde kao mahniti, taksisti koji ne poznaju grad, a skupili su se sa svih strana zemlje kao muhe na zaradu u trci za zaradom, bezglavo šibaju, vozi se zabranjenim smjerom, laje na mobitele i šalje poruke, hvata se žuto, skreće bez žmigavaca, okreće preko punih i dvostrukih traka, ne poštuje sigurnost biciklista.

Apsolutno iritantna je pošast zaustavljanja u desnoj traci - na sva četiri žmigavca - pa na kavu ili u dućan, a iza sebe iznerede i u opasnost dovode cijelu kolonu ostalih vozila...

Još samo jedan mali primjer: prije gotovo tri mjeseca zabranjeno je skretanje lijevo iz Ulice slobode u Ulicu Domovinskog rata, a još uvijek, gotovo svakih pet minuta, uporni manijaci skreću lijevo – pješaci im mašu, drugi vozači trube, ma zaludu, oni skreću i skreću i skreću...

I sve te vratolomije izvode se po ulicama u raspadu, izlizanog asfalta prepunog rupa i zakrpa, s ulegnutim šahtama, izbrisanih i klizavih zebri, slabo vidljivih bijelih traka, loše rasvjete na križanjima... Na sve to vezuju se i potpuno neusklađeni semafori na kojima je uvijek crveno, što izaziva dodatnu nervozu kod vozača koji se grozničavo nastoje dokopati prolaza preko žutog svjetla, a onda... eto ti ga đavle...

Evo od kuće do posla imam sedam semafora. I baš svakog jutra i popodneva, svakog dana u godini, ma kolikom brzinom vozio, uvijek je svih sedam crveno i put naprijed i put natrag. Dva-tri semafora može se proći samo izvan turističke sezone i iza ponoći. Zeleni val samo je pusti san.

A zamislite, iz starih novina može se doznati kako je Split još za Mediteranske igre 1979. godine trebao dobiti opremu za uspostavu zelenog vala; kroz cijele osamdesete je trajala medijska opsjednutost zelenim valom, ali evo prošlo je i četrdeset godina, pa ga više nitko i ne spominje. Kažu rijetki svjedoci da ga se može uočiti u rijetkim zimskim noćima poput kakve atmosferske pojave. Pojavi se, malobrojni sretnici ga uhvate i onda opet iščezne.

Žale se Splićani kako je još veća rijetkost od ukazanja zelenog vala vidjeti prometne policajce u kontrolama, na opasnim raskrižjima, u neopisivim gužvama kojima je grad zahvaćen ljeti. A upravo je objavljena statistika Eurostata po kojoj je Hrvatska po broju policijskih službenika u europskom vrhu. Prije dvije godine ih je bilo nešto više od 20,5 tisuća, uz gotovo pet tisuća civilnih zaposlenika MUP-a. Pa gdje su? U kancelarijama!

Samo u Ministarstvu i Ravnateljstvu ih je oko 3,5 tisuća, a na granicama još šest tisuća, pa Sindikat policije tvrdi kako je policajaca uključenih u izravnu zaštitu građana ustvari – premalo! Ajme.

Što bi moglo pomoći? Ima rješenja; trepćuća zelena svjetla na raskrižjima koja upozoravaju na skoro paljenje žutog svjetla, semafori s brojačima minuta koji upozoravaju na istek svjetala, živi prometni policajci na opasnim pravcima, te motorizirani lovci na luđake u vozilima i na motorima...

Svakako kamere na opasnim raskrižjima, pa snimaj i naplaćuj kazne, to liječi svaku bolest, ali što kad su i onih par koje su bile postavljene na splitskim ulicama skinute jer su bile – preskupe! A koliko košta ovoliko života izgubljenih na gradskim pločnicima?!

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE