Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac o šačici Robinzona iz Dioklecijanove palače: Dajte nam naše tiramole i stolić za tursku kavu, pa neka vrag nosi sve

propali europski milijuni

Ha, evo i to se dogodilo – zbog splitskih mudanata propali europski milijuni! Točnije, cijelih pet milijuna kuna neće biti uloženo u obnovu stare zgrade u Rodriginoj ulici i susjedne kuće u Bosanskoj 4 koja se raspada i ugrožava živote stanara, ali i prolaznika, zbog protivljenja dvaju od deset suvlasnika, a i Grad je jedan od suvlasnika na čiju je inicijativu pokrenut projekt. Još točnije, protivljenja jednog suvlasnika, budući da je drugi kazao kako će pristati ako svi pristanu. Ali to ionako dođe na isto.

Rekonstrukcija je bila predviđena u sklopu projekta "Palača života – grad mijena", za koji je predviđeno 30 milijuna kuna, od čega je 18,5 milijuna nepovratnih EU sredstava, a pokraj zgrade u Rodriginoj i statičke sanacije u Bosanskoj 4 zacrtana je i obnova Stare vijećnice na Pjaci, jugoistočne kule Dioklecijanove palače s dva povezana prostora u Lukačićevoj, te Muzeja grada.

Europski planovi

Što se, dakle, planiralo u Rodriginoj, a zasmetalo je suvlasnicima – građanima? Obnova raspadnute fasade, konsolidacija zgrade, otvaranje prolaza Rodrigina – Bosanska koju je nepoznat netko jednostavno začepio (možda netko od ovih kojima smeta obnova, nitko ne zna, omerta...), predviđala se i gradnja pristupa na manjem, sjevernom dijelu današnjeg dvora (ne gradnja zgrade, kako se izvikuje novinarima) kojima bi se dolazilo na gradske bedeme iz gadljive rupe ostale nakon bombardiranja u Drugom ratu, a koja je desetljećima služila kao smetlište i kenjaona.

E, tu se prelomilo. Na tom pristupu za splitske bedeme, koje bismo u usporedbi sa, primjerice, dubrovačkima mogli nazvati bedemčićima, a za koje se već godinama vodi bitka između stanara i suvlasnika sa zaštitarima baštine u ime Grada – suvlasnika.

Iskreno govoreći, ti su splitski bedemi prostorno smiješni, ne znam ima li ih dvjesto metara, no kroz stoljeća, a posebno zadnjih godina, korisnici Dioklecijanove baštine prilagodili su ih sebi. Kako su izbužali zidine, tako su i krunište bedema pretvorili u sušilišta mudanata i šugamana, skladišta starih špahera i frižidera, a s velikim turističkim bumom koji je Split zadesio prije desetak godina, ondje se stvorio i zgodan prostor za goste njihovih apartmana.

Divno je piti kavu na rimsko-srednjovjekovnim bedemima, zar ne? A to diže i cijenu apartmana, jel tako? Pa su se apartmandžije, ali i oni koji ne rentaju, našli u raskoraku: kako da Grad uloži milijune u obnovu bedema, a da ipak ostanu prostor njihov, za mudante i šugamane, ali još važnije, samo za njihove turiste i apartmane, i da nitko osim njih nema gore pristup.

Čude se kako se Grad usuđuje dirati u njihov mir i kako će se po zidinama verati furešti svih vrsta, a ne samo njihovi. Jer će se morati plaćati karta. Općoj kuknjavi koja odzvanja sjevernim dijelom Dioklecijanove palače pridružile su se i dominikanke, moram priznati, vrlo gostoljubive za namjernike, koje ondje borave od stoljeća četrnaestog.

I njima "gradski nasilnici" brane postaviti tiramole za rublje, a jasno je da barem njihovu zvanju treba ponešto diskrecije po tom pitanju. Sedamsto godina nitko im nije ćirio u robu na konopu, a sada će im je snimati nekakve turističke posvuduše i skitnice tko zna odakle.

Problem za časne

Ovdje bih im čak i dao za pravo, ozbiljan je to problem za duhovni red stiješnjen u kantunu carske palače, no žale se časne i kako se Grad, upisujući vlasništvo nad jedanaest kvadrata kruništa bedema, upisao i na svu imovinu "do poda", a to znači i na čudesnu crkvicu svetoga Martina iz devetog stoljeća koju je još knez Trpimir dao urediti, pa je kasnije zaboravljena i pretvorena u skladište, dok je nije otkrio 1890. godine, a tko drugi nego don Frane Bulić.

No, to je lako rješivo. Čudim se našim švorama, koje inače znaju što je vrijedna imovina: dade se zabilješka i prijedlog na Zemljišnik i to se riješi relativno lako i brzo.

Stanari sada, a nije to nikakav mirakul, pušu na sve što im se nudi, šačica Robinzona u Dioklecijanovoj palači ne vjeruje više ni u kakva javna dobra i obnove nekim milijunima od koje bi oni, kao, imali koristi. Izvarani su kao i ostali građani stotinu puta, pa zbog čega bi ovaj put bilo drugačije?!

Optužuju sve redom za skrivene namjere, napast će i mene zbog ovog člančića, u svemu vide korupciju, kriminal i otimačinu. Premda je potreba ponajprije njihova, jer kuća koju nastanjuju mogla bi se preseliti na tlej, no uporno ne žele ništa: dajte nam naše tiramole i stolić za tursku kavu, pa neka vrag nosi sve.

Štorije i zbivanja u našemu Velome mistu, poput ovih, gdje su se u jednadžbi "obnoviti ruševno i otvoriti svima" ukrstile mudante, stanarski komod i europsko-gradski milijuni, pa je iza znaka jednakosti ostala jedna ruševna, opasna zgrada s pripadajućim javnim kondutom i smetlištem utemeljenima savezničkim bombama u Drugom svjetskom ratu, uvijek nose notu i tragičnog i komičnog.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE