Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Po čemu je to Split najlipši grad nadaleko?! Ostala je nekakva nabacana urbana masa kojom vladaju nered i kaos

Sto skuža nađe muža
Nered je i u središtu grada, a kako je tek na periferijama...

Praveći se važni u svojim očima te lažući druge, ponajprije goste, teorija o razvikanosti Splita kao nekakvog posebno lijepog grada jednostavno ne stoji. Osim klime i naslijeđa iz davnina te nekoliko primjerno osmišljenih urbanističkih kvartova, na jarpi ostaje nekakva nabacana urbana masa, kojom vladaju nered i kaos.

Odmičući se načas od boljki koje su neizlječive, poput ružnih pueblo naselja privatnih kuća, što je posljedica loše osmišljenog planiranja od polovine osamdesetih godina sve do danas, ne spominjući razrovane i iskrpane prometnice i trotoare, tisuće različitih oblika komunalne oprema poput kanti za škovace ili stupića koji priječe parkiranje (što ne sprječava da je svaki slobodan javni komadić prostora prekriven parkiranim vozilima), pogledajmo samo ono što je relativno jednostavno srediti. Našeg ogledala i u njemu prizora kojeg se možemo samo sramiti i trebalo bi nas biti stid pred drugima.

Zanimljivo je to kako se naši ljudi, ne samo obični građani, nego i oni koji upravljaju gradom, županijom, komunalnom, urbanizmom, gradskom jezgrom, pa i intelektualci, fini građanski svijet putujući službeno ili privatno po stranim zemljama, prvenstveno zapadnim, od našeg najbližeg susjedstva, Italije, Austrije, Francuske pa dalje, nikad ne zapitaju kako je moguće da je u tim gradovima, višestruko prostranijima od naših, sve onako lijepo složeno, kako u kakvom legogradu.

Zelene površine su zelene, prometnice i nogostupi uglačani ili bliže središtima uredno pokockani, komunalna oprema je ujednačena, nema odlagališta otpada po kvartovima...

A u nas? Samo jedan zgodan primjer iz jučerašnje naše Gradske rubrike: na sjevernoj granici studentskog Kampusa na Visokoj godinama stoji jedna očajno zapuštena ledina, škovace, građevinska šuta, ruzinave žice, koje prekriva korov i trstika...

I sve to tik uz Vukovarsku, jednu od glavnih gradskih ulica, kojom prolazi studentska prečica do zgrada fakulteta, budući da je "redovan" put, naravno, načinjen skroz naokolo.

Čini se kako nitko ne razmišlja o tome dok se Kampus proglašava najboljim, najsuvremenijim, pravim čudom arhitekture, a Sveučilište je na samom vrhu među državnim visokim učilištima. Pa to je kao da se ne opereš mjesec dana, a onda na sebe navučeš frak ili večernu haljinu i "puvanderišeš" se po kazališnim premijerama!

Ovakvih je mini otpada po gradu na desetke, može ih se nabrajati do sutra, ali to sad nije važno. Uvijek se nađe neko opravdanje; zemljište je privatno, samo neki građani bacaju škovace pa zašto bi svi plaćali za njihov primitivizam, ostalo je u neredu nakon neke gradnje...

Sto skuža nađe muža. A popišani štramci, kesetine, građevinske armature, komadi odvaljenog betona, uvijek i neke bačene postole i komadi tariguza nalaze put do našeg oka.

Centar je nešto ušminkaniji – tim gore – ali ne može se ne vidjeti šporkica, ruvinjac i nemar: od asfaltnog, prljavog i stoput dovarenim kioscima i štandovima prekrivenog Pazara (a tu se, u toj nehigijeni, prodaje hrana), preko rupa punih vlage i gnjileži usred Dioklecijanove palače, do ugostiteljske okupacije svakog metra javnog prostora.

Pitanje je kako to rješavaju drugi gradovi, tamo preko granice, čak i oni koji ne računaju na turiste (dosadili smo više s tim turistima), nego misle na najvažniji sadržaj na koji smo mi zaboravili – na svoje građane.

Kako oni mogu održavati red i pored građevinarstva, neprekidnih prokopavanja rovova za kabele, cijevi i šahti, privatnih parcela, pa i prljavih sugrađana? Suočavaju se s navlas istim problemima, ali nigdje ne možeš vidjeti toliko zakrpa na ulicama i nelegalnih deponija, zapuštenih ledina...

I pitam se kako sve te naše – političare, komunalce, turističke znalce, intelektualce, ugostiteljske magove i obične građane – nije bar malo stid kad sebi i drugima prodaju priču kako je ovaj grad neko najljepše mjesto nadaleko? A ono jedan, nekoć skladan, a danas jadan, zapušten praščinjak.

Mislite da to ne vide oni što dolaze? Najtragičnije u svemu je što ako se vrate za deset godina – zateći će ih isti prizor. Samo se mi lažimo.

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE