Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Damir Šarac: Ova moderna karnevalska praksa je ogavna, graniči s crnom magijom i vudu obredima. To nije krnjeval, to je fejk!

UVIK KONTRA

Vrime je krnjevala. Doba kad se u svijetu okreće stvarnost, kad nemoguće postaje moguće, kad su kurbe djevice, a lupeži sveci, debeloguze postaju misice, a plašljivi se promeću u superjunake, kad su mali ljudi carevi, a redikuli ozbiljne zvijezde, kad zemljom vladaju pijane guske i našmrkane koze, i to javno, i kad je po maškaranim propisima sve obrnuto.

Ima samo jedna sitnica – na faci moraš imati moretu. Ona je poput zida koja te dijeli od turobne stvarnosti, poput štita od jada svakodnevice.

Ima danas maškarada svakojakih. U novije vrijeme po manjim dalmatinskim mjestima – nećemo spominjati one, poput lastovskih, peljeških, gljevskih ili neorićkih, koja kao spomenici čvrsto drže drevnu tradiciju – ima ih, dakle, kojima je postalo napeto za princa karnevala, rečenoga krnju, kititi neke žive osobe.

Obično je riječ o političarima (u pravilu onima koji izgube izbore, jer dok su na vlasti, ovi isti im kade), ali svjedočili smo i paljenjima novinara, pa i drugih osoba koje još hode po ovome svijetu i usput su se na neki način i po mjerilima domaćih zamjerili njihovome malome mistu.

Ogavna praksa

Ta novija karnevalska praksa nema ni zrna uporišta u tradiciji, ona je zapravo ogavna i sitna, graniči s crnom magijom i vudu obredima, koristi se za jednokratne obračune i dnevnopolitičke tariguzne potrebe.

U osnovi krnjevala trebala bi biti osuda grijeha zajednice, vlastodržaca i populusa, jer svaka vlast izlazi iz naroda i svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, stare su, istinite i neugodne fraze. Nikako ne cipačina onih koji su na podu ili da iznose stavove koji nekog bodu otpozadi. To nije krnjeval, to je fejk, to je krnjeval od krnjevala.

Jedan od rijetkih krnjevala koji još uvijek nosi baštinu, kad bolje – kad gore, još iz vremena kad je ovaj pučki obred nastao ili prvi put zapisan, a bilo je to još u starom Babilonu, jest splitski. Zanimljiv je to fenomen kojeg ni mnogi Splićani nisu svjesni, no kad se usporede, poenta je slična.

S tim da su stari narodi, kako Babilonci, tako i Sirijci, pa Grci i Rimljani, baš otprilike u ove iste dane kad padaju naše poklade, doba kad rada u polju nema, a zemlja čeka novo rađanje, ali ljudi se nekako moraju zabaviti, prinosili žive žrtve. Vino i maske ostali su isti.

U antici bi se realnost izvrnula poput stare bičve, jednog bi roba izabrali za kralja, Rimljani su ga zvali Kralj Kaos, pa ga u ludim orgijama častili bludom, nalijevali vinom, šopali delicijama, oblačili u skupocjeno ruho. A onda ga – spalili.

Stoljećima već Split isto radi sa svojim krnjom, figurom koja predstavlja "glavni problem" zajednice te godine, personifikacijom svega lošeg kako kod struktura koje upravljaju gradom, tako i kod građana.

Splitski je krnje centralna persona Krnjevala, njegovo ime je osuda, a kroz njegovo suđenje – šentencu u formi dramoleta – iznose se sva zla koja su zadesila mediteransku komunu kroz proteklu godinu.

Krnji se u optužnicu najčešće na teret stavljaju grijesi i nemari gradske vlasti, ali je veoma bitno provući i osudu cijele zajednice koja je propustila sa svoje strane upravljati gradom kao svojinom građana: kroz neodgovornost, pomanjkanje građanske svijesti, javne reakcije...

Spasi dušu!

Kako šentenca teče, postaje jasnije kako je krnje žrtva "u ime svih", nakaza koja nosi opću krivnju za sve loše u prošloj godini. Paljenje lutka krnje na simboličan, drevni način označava želju za spaljivanjem svih zajedničkih opačina u protekloj godini.

Split kakav je bio, a i još uvijek jest, tragična i komična pozornica nenadanih obrata i zapleta, valovima smijeha cerio se u facu krnji, njima i sebi.

Splitski su "Cukuni" – tikvani, krnjina rodbina, demokratska družina koju su činili obični pučani i intelektualci, ponekad čak i gradonačelnici – pomno pripremali ovaj protokol, nečesto se ne libeći izazvati političke implikacije, pa čak i zabrane Krnjevala u godinama žešće represije, rugajući se s vlastima i sa samima sobom, na lijepi, splitski, grezi način. Digla bi se buka, no znalo se da će trajati tek jedan dan.

Ima li takav ritual i danas smisla, kad je život oko nas postao jedan neprekidni krnjeval, u kojem se neprekidno skriva i razotkriva, u kojem su maske na licima cijele godine, u kojem je raskalašenost (samo nekima) dozvoljena i ugledna u sve dane, a obraz srastao u obrazinu koja se ne skida na ponoćna zvona...

E pa jasno da ima. Barem u te dane budi tko nisi, kaži što ne bi i spasi dušu svoju!

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE