Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Kako je čak i Marjan postao redikulijada

Uvik kontra

A ljudi moji, pa da nije ovo što se događa s Marjanom, našim ponosom i dikom, još jedna velika i urnebesna splitska komedija. Cirkus koji se može i mora dogoditi samo Splitu, i bio bi, s obzirom na prethodne događaje, pravi mirakul da nije tako!

Suši se mila borovina, ruje je i ždere neki kukac kojeg nitko na ovim prostorima nije zapamtio i od cijele Dalmacije zarasle u divlji alepski bor, od svih škoja i planina on se namečio baš na – splitsko brdo. Baš čudno, je l'? A zašto bi to bilo čudno. Ispod Splita teku neke čudne vode. Pa kad nam ta para uđe u nosnice i izađe kroz uši, pomahnitamo skroz-naskroz.

A mahnitaju i stvari i pojave, mora biti da se radi o nekom tragikomičnom opsjednuću, nema drugog. Kakvo je čudo što se suši voljeni Marjan, u jedinom gradu na obali koji je srušio svoj knežev dvor, koji je dinamitom u zrak digao monumentalnu fontanu na Rivi, koji je zaorao staro groblje na Sustipanu s namjerom da ondje podigne hotel, a na koncu ostavio tisuće kostiju pod praznom ledinom, pa nad njima organizira zabavne koncerte.

Nova razaranja

Ima toga koliko hoćeš još: srušeni su stari lazareti i još stariji samostan svete Eufemije, koji su s juga i sjevera krasili ostatke Dioklecijanove palače. U bijesu Drugoga rata, u slavlju kapitulacije fašističke Italije 1943. zapaljen je u staroj općinskoj zgradi okupatorski policijski arhiv – i neka je – ali s njime je u pepeo otišao i splitski povijesni arhiv – dakle cijela pisana istorija prastaroga grada. Kad smo kod vatre, ne treba zaboraviti ni da je zapaljeno i prvo pravo gradsko kazalište na Prokurativama.

Svako vrijeme donijelo je svoje. Nekim gradovima napredak, a Splitu novo razaranje. U jednom takvom naletu nastradao je i najvrjedniji resurs budućnosti – žnjansko područje predviđeno za turizam i na njemu je niknulo skupo, ali ipak favelozno naselje vila do kojih ne vode ravne ceste, a otpadne vode teku u crne jame.

Bilo je i 'usputnih' razaranja poput ulijevanja betona u sumporne izvore u Toplicama, brisanja klasicističkog Đardina, formiranja šatoraškog trgovišta uz zidine antičke palače, ukrašavanja Rive prekomjernom željezarijom, štracama i podnim svjetlima, potpune izmjene sadržaja kupališne zgrade na Bačvicama iz javnih u privatne.

Pa je srušen srednjovjekovni sklop kuća iznad jugoistočnog kvadranta Palače, careva kužina i tinel, pa sve zamazano armiranim betonom, a u sredini ostavljena golema buža iz čije vlage rastu divlje voćke i korov. Prodan je, na koncu, Spalatum, ostaci prvog Splita tamo kod stare Općine, arheološke ostatke koji svjedoče o naselju iz prvog stoljeća, dvjesto godina starije od Dioklecijanove vikendice, nekom privatniku da tamo nešto gradi.

Ako malo zagrebemo po gradskoj memoriji naći ćemo još ovakvih primjera, koji će svjedočiti o kontinuitetu razaranja i (auto)destrukcije u Splitu.

A onda s odmakom od pedesetak godina nastaje opća kuknjava i kmečenje kakvo se rijetko gdje može čuti, onda kad mještanima Splita dođe iz donje u gornju što im se dogodilo i što su propustili popraviti nekakvom reakcijom. U naše vrijeme oplakuje se srušena Fontana s Rive, užižu šterike na Sustipanu, povjesničari suznih očiju putuju u Zadar i Veneciju kako bi iskopali kakav trag o Splitu u tamošnjim arhivima, stišću pesnice protiv prodaje krpa uz antičke zidine...

Sada se oplakuje Marjan, postradao samo zbog jednog razloga – nebrige i zapuštenosti. Vjerujem da je većina prosvjednih šetača na Marjanu stvarno zabrinuta i razumijem ih. Nisu oni krivi što je još sedamdesetih godina prošlog milenija struka (najmilija riječ kad sve krene po zlu), načinila elaborate o stanju Marjana i preporučila mjere kako se ne bi dogodilo nešto poput ovog danas.

Tristo Spartanaca

Pa svjedočimo žalosnom cirkusu: što od ustanove zadužene za Marjan donedavno bez ijednog zaposlenog šumara, što od bijesnih građana padaju raznorazne ideje kako se boriti protiv armije potkornjaka i izvlačiti suhe borove. Te traktorima, te konjima, te tovarima, te helikopterima, te uz pomoć vojske, te uz pomoć tristo jakih Spartanaca, pa je proglašeno izvanredno stanje, pozivaju se marinci da osiguravaju pristupne staze, zabranit će se ulaz šetačima dok traje kampanja, vremena je malo i ništa jer potkornjaci se već trzaju iz zimskog sna, čiste krmlje, češkaju trbuhe i spremaju se požderati sve što već nisu, a turisti nadiru, pred vratima su, obavještajci su pronijeli glas kako je kobnog insekta doselila građevinska mafija; iz vike i skrike nikako da čuješ nešto pametno.

Možda bi u nekom drugom gradu ta drvna masa bila već popilana i transportirana, uz jedinu buku motorki i motora vozila. Pogledajmo samo neusporedivo prostraniji Mosor: za četiristo kilometara staza, planinarske objekte, sjajnu bioraznolikost brinu se HPD Mosor i pet društava, te Hrvatske šume plus mještani, u tišini i odgovorno, pa dalmatinska "zlatna planina" izgleda kao golemi botanički park u usporedbi s Marjanom koji nalikuje vrtlu punom korova i buška.

U Splitu bez redikulijade kao posljedice nebrige i prekasne reakcije ništa ne prolazi. Pa onda nije čudno što su u srednjem vijeku Marjan nazivali 'Mons Kyrie eleison - Brdo Gospodine smiluj se'. Nema tu lijeka, ni gradu ni građanima - show je ipak i uvijek na prvom mjestu!

Naslovnica Uvik kontra

VIŠE IZ RUBRIKE