Mišljenja Uvik kontra

Uvik kontra

Damir Šarac

Gdje god vidiš prazno mjesto, ti auto nasadi...

Uvik kontra

Do današnjih dana nije zabilježena inicijativa kakvu su pokrenuli (preživjeli) stanovnici splitske gradske jezgre - da im se odobri besplatno parkiranje vozila, budući da nemaju gdje s njima. Nije im lako, to je jasno, i trebali bi dobiti olakšice za parkiranje, ali gotovo jednako tako je i velikoj većini građana kojima je svaki povratak s posla ili pokušaj parkiranja zbog prijeke potrebe prava noćna mora.

Zastrašujuća je činjenica da su u Splitu registrirane 92 tisuće vozila, što bi značilo da svaki drugi građanin vozi, dok je u gradu tek 22 tisuće legalnih parkirališnih mjesta. Dakako, nije tako, ova brojka uključuje i dostavna vozila različitih tvrtki, ali na ovakvu prometnu infrastrukturu i to je previše. A noću su svi negdje parkirani!

Stižu kazne

Kako to izgleda u stvarnosti, vidi se i prostim okom: od Dragovoda do Špinuta može se prohodati na haubama i krovovima, bez spuštanja na tlo. Svaki pločnik, svaka ledina, prostor između zgrada, čak i trake prometnica naslagane su automobilima. Pa po cijelom gradu ništa se i ne vidi osim automobilske late i stakala.

Točno onako kako je stanovnicima jezgre, tako je i ostalima: u Splitu Dva, ako nisi parkirao do pet popodne, mjesto ćeš – možda – naći u susjednom kotaru. Kad ti dopilotaju dva, tri turista s autima, poremeti se i onaj krhki raspored prešutno dogovoren među stanarima. Tako bi i stanovnici gradskog središta, njih dvjesto motoriziranih, mogli parkirati samo izvan svog kvarta koji je zabranjen za auta. Gdje će onda aute ostavljati stanari iz tih kvartova? Gdje će Varošani, Manušani, Raduničani?

Drastično je, recimo, na Blatinama, tamo je niz nebodera i mnoštvo drugih zgrada, a parkinga nigdje. Ljudi parkiraju na svakom slobodnom metru, a gdje će. Pa ih obilaze komunalni redari i pišu kazne. Prijeti se obilježavanjem i naplatom parkinga, ali nitko ne šljivi činjenicu da mjesta nema. A auta negdje treba ostaviti.

Potreban bi nam bio grandiozni projekt izgradnje golemih garaža po svim kotarevima, i to s prilično neizvjesnim ishodom. Niti će svi u njih stati, niti svatko ima novca za to platiti. Na koncu, nitko ne bi želio vidjeti grad pretvoren u veliku garažu, a ukopavanje je za siromašni proračun preskupo.

Drugi je problem javnog prijevoza, koji bi trebao preuzeti građane i posjetitelje koji idu put središta, ali s onakvim autobusima i organizacijom prijevoza to je nemoguće. Pa više od pet godina na autobusnim stanicama stoje one tabele na kojima bi se trebalo očitavati kad i koji bus dolazi, ali još ne rade, kao da je riječ o ne znam kakvoj tehnologiji. Dakle, od te priče ništa.

Besmislene stanice

Pogledajmo i same stanice, prekrivene prozirnim plavim plastičnim pokrovom koji ljeti duplo zagrijava glave čekača, a zimi unutra puše i ulazi kiša sa svih strana i još bi trebali sjediti na hladnoj limenoj klupi. Te su stanice besmislenije od selfie-stupa i kamenih šentada u Đardinu.

Vratimo se prometu u mirovanju, kako se stručno naziva stanje vozila koja ne voze, brojka od dvije stotine auta stanovnika centra je prepostavka, no apsurdno je da se ne zna koliko je točno stanara u ugroženom splitskom središtu.

Posljednji popis iz 2011. nije relevantan zbog apartmanskog egzodusa koji je u međuvremenu nastao, ali iznova popisujući po adresama ulica u UNESCO-ovu opsegu mogao bi se dobiti točan broj stanara u jezgri i broj automobila u njihovu vlasništvu, što će svakako biti vrijedan podatak i otkriti koliki su razmjeri depopulacije.

I doista bih želio da stanari središta uspiju riješiti svoj problem, samo ne znam kako. Jer se protivi fizici: gdje utiraš jedno tijelo, ne stane drugo.

Naslovnica Uvik kontra