Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Priča o agresorskim čokoladicama samo je na prvi pogled suluda i jednodimenzionalna

kolumna davora krile

Agresor se zakamuflirao šećerom i kakaom da ga ne prepoznamo, ali je zanemario naš besprijekorni narodni refleks. Da pokojni Franjo Tuđman zna da hrvatska djeca iz ruku hrvatske predsjednice na dan hrvatskih branitelja Dubrovnika samo 25 godina nakon rata dobivaju čokoladice srpske proizvodnje, stavio bi sigurno opet titovku na glavu i otišao u partizane. Skandal neviđenih razmjera potresa regiju, a Lijepa naša drhti od gnjeva i nevjerice, te nadasve od pustopašnog smijeha.

Ni Eugen Ionesco na amfetaminima ni Dušan Kovačević na absintu ne bi lako kreirali scenarij u kojemu jedna šefica države, k tome ponosne članice Europske unije, izdaje službena priopćenja s predsjedničkim grbom u kojima se ispričava predškolskoj djeci zbog poklonjenih srpskih čokoladica i obećava im zamjenske hrvatske.

Njezin oprez prema mladim generacijama je razumljiv, naročito nakon što je razotkriveno da nije ispoštovala izborno obećanje u vezi s osnutkom kabineta za mlade, ali Kolinda Grabar-Kitarović svojim je čokoladnim postupcima jednu folklornu banalnost s razine Facebooka upravo neshvatljivo digla na nivo političke poruke s najviše adrese u državi. Podatak da je po uzoru na Britney Spears mališanima uz slatkiše dijelila i svoje vlastite sličice ovoj božićnoj bajci punoj darivanja, razumijevanja, mira i praštanja daje posebno romantičnu notu.

Zahvaljujući mudrome vrhovništvu imamo zapravo rijedak privilegij: živimo u antologijskoj crnoj komediji, i to bez plaćene ulaznice. Čokoladice srpske proizvodnje u dječjim poklonima su prvorazredan problem, dok obnovljeni ustaški pozdravi na domak nekadašnjeg logora smrti baš i nisu. Priča o agresorskim čokoladicama samo je na prvi pogled suluda i jednodimenzionalna, jer dubinski otvara mnoge interventne aspekte.

Na stranu čak i činjenice koje je nemoguće preskočiti u bilo kojoj upućenijoj nacionalističkoj optici: da je sporni proizvođač srpskih slatkiša „Pionir“ iz Subotice, vojvođanskog grada s najvećim postotkom Hrvata u čitavoj Srbiji.

Od oko 850 ulica u Subotici više od 250 dandanas ima nazive po znamenitim Hrvatima ili hrvatskim toponimima, ali što našim sunarodnjacima tamo to vrijedi kad su im slatkiši koje proizvode svejedno rasno suspektni. Nekad se u čokoladama tražilo grožđice, lješnjake ili postotak kakaovca, danas su nekako više u modi skrivene političke poruke i krvna zrnca.

Kad se bolje razmisli, koja bi uopće vrsta čokolade u vizuri prosječnog domoljubnog čistunca bila dovoljno moralno- politički podobna da ih se mirne duše daruje najmlađim generacijama, bez straha da će se ičim oskvrnuti uspomena na slavne tekovine i narodne žrtve? To što se sve moguće vrste čokolada, pa i srpskih, već desetljećima mogu lako kupiti u svakom hrvatskom dućanu ne znači automatski da su sve one istodobno i tržišno poželjne.

Austrijski proizvođač Zotter, na primjer, mogao bi se lako protumačiti kao direktna analogija s onim njihovim nerealiziranim slikarom s brčićima koji na našim stranama za sobom nije ostavio baš nimalo lijepe uspomene. Belgijske praline su samo na prvi pogled prihvatljive: njihov bivši kralj Leopold Drugi jedan je od najvećih krvoloka u čitavoj svjetskoj povijesti, a i Hrvati su u belgijskim rudnicima svojedobno tako dobro tretirani da su iz tamošnjih kopova masovno izlazili kao komunisti i odlazili u interbrigade.

Talijanski Ferrero, kažete? Ako to nije agresorska čokolada, koja onda jest: oba moja djeda, za primjer primjera, netom nakon proglašenja Pavelićeve države završila su u visokokomfornim talijanskim logorima.

Čak bi i heroj domaći naš Josip Kraš - što se, kao što znamo, borio i u keks pretvorio – mnogima u poklon-paketu mogao biti krajnje provokativan kao nesumnjiva komunjara i amblem Jugoslavije. Laički, tek bi ratno neutralne švicarske čokolade poput Milke ili Tobleronea mogle bez ozbiljnijih političkih analiza biti uzete u kombinaciju za možebitnu donaciju hiperosjetljivoj
hrvatskoj djeci.

Kako je ipak riječ o delikatnim i slojevitim povijesnim pitanjima, bilo bi krajnje vrijeme da se u okviru Hrvatske gospodarske komore osnuje ideološka komisija kao stalno tijelo za nadzor nad moralno-političkom čistoćom uvozne robe.

Kad smo već kod uvoza, predsjednica je iz Dubrovnika o istom trošku sa srpskim čokoladicama odaslala i upozorenje o islamskoj terorističkoj opasnosti što bi nam je navodno mogli ubrzo izvesti iz susjedne Bosne. Za to što su se na njezine riječi na stražnje noge uvrijeđeno digli bosanski politički čimbenici, sve jedan vjerodostojniji od drugoga, baš mi je onako iskreno širok Dunav, a ravan Srijem.

No, spoznaja da bi bio dovoljan jedan malo duži rafal na domak Straduna da nam se preko noći u prah razori čitava nacionalna ekonomija što se taman počela kititi stopama minimalnog rasta bezodvlačno me nagoni da javno apeliram na predsjednicu da se ipak, usprkos svim ranijim kritikama, radije bavi srpskim čokoladicama.

Nekad se zbog poslovične plahosti turističkog bića prešućivalo čak i stvarne morske pse na Jadranu, dočim se danas javno maše tisućama militantnih bradonja iz Gornje Maoče i kad im nema traga ni na radarima SOA-e. To je sve nama naše vrijeme neodgovornog i demagoškog spektakla dalo.

Naslovnica Špurtilom i ostima