Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Nestašica mesa. Ali topovskoga

Zadnjih su se dana na društvenim mrežama prilično strasno vodile rasprave o tome kako svrhovitije, pametnije i dostojnije obilježavati slavne memorijale iz Domovinskog rata. Jedni su za obvezno edukacijsko prisjećanje na krv i patnje, za svijeće, vijence, dokumentarce, recitacije i klasični nacionalni patos, dok su drugi za postupan odmak od mirisa smrti, za simbolični trijumf svjetla nad tamom, za slavlje života upravo u ime smisla žrtve davno stradalih.

Kao narod tradicionalnih podjela, Hrvati uopće nisu jedinstveni oko toga što bi sa svojim najzaslužnijim mrtvima: neki bi da ih se reciklira u svojevrstan humus kolektivnoga rasta, a neki bi ih zadržali netaknute u mauzoleju nacionalnih patnji.

Život od mrtvih

Nisu te rasprave naročit fenomen na prostorima gdje se tradicionalno dobro živi isključivo od oplakivanja mrtvih. Neke druge djelatnosti nismo baš u stanju osmisliti i razviti, ali u beskraj naricati nad stradanjima i prisjećati se ratnih zasluga duboko je ucijepljeno u našu narodnu vitalnost. Iz toga se razvilo i nekoliko komplementarnih gospodarskih grana poput manufakture "plačemo mrtve za zajebati žive".

Uspostavom dominantnoga žalobnoga narativa, svi koji nedovoljno jecaju, taru oči i nariču na obljetnicama apriori su sumnjivi i loše kamuflirani navijači vjekovnoga agresora te automatski ispadaju iz svih ciklusa pravedne raspodjele dobara. Nisu ni drugi, susjedni narodi, doduše, za baciti: sjećam se davne priče beogradskog arhitekta Bogdana Bogdanovića o natječaju za izgradnju jasenovačkoga memorijala.

Savezna komisija bila je navodno zatrpana desecima ponuđenih idejnih rješenja s mrtvačkim lubanjama, kostima, replikama Ćele-kule i megalomanskim projektima za izgradnju beskrajnoga grada mrtvih…

Srbijanska mitomanija pokušavala je na prostoru nekadašnjeg ustaškog logorskog kompleksa napraviti paradni hram nacionalnoga mučeništva, kao monumentalni oltar za stradalničku dominaciju i političko potkusurivanje. Plan im je pokvario odabir Bogdanovićeve idejne skice s jednim velikim i puno malih kamenih cvjetova koji niču iz grobova i otvaraju se prema suncu.

Poruka života koji se nastavlja efektno nadilazi svaku pretenziju da se zemljom beskrupulozno vlada u ime svetih grobova i da takav grob postane mjera svih stvari.

Gdje nam je progres?

No, za ovakve rasprave kod nas je već prilično prekasno i one su – ruku na srce – trebale biti davno apsolvirane. U vremenskim parametrima pretposljednjega poraća živimo otprilike u vremenu ekvivalentnom sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Već se snima "Naše malo misto" sa subverzivnim izrugivanjima tadašnjim borcima i boračkim penzijama, te vječitim verbalnim olimpijadama na temu "Ko je višje da?". Sarkazam na temu ružnih i sveprisutnih spomenika palim borcima također je posve neuvijeno i opće mjesto.

Za koji dan će olimpijada u "agresorskom" Münchenu, Beatlesi su već nadomak raspada, privredni rast u zemlji bilježi rekordne stope, nezaposlenost praktički ne postoji, a turizam i društveni standard galopiraju u bolju budućnost ruku pod ruku…

Ono je, doduše, bilo jednopartijsko jednoumlje u kojemu se nije smjelo zaustiti ni slutnju pune istine. No, da smo barem sad država posvećena unutarnjem progresu i ispravljanju ključnih strateških grešaka – umjesto cementiranju vitalnih rasprava jeftinom domoljubnom patetikom – na 25. obljetnicu vukovarske bitke (a četvrt stoljeća od Domovinskog rata), Sabor bi na dnevni red već bio postavio itekako potrebno pitanje: Tko bi se želio boriti za današnju Hrvatsku?

Tko bi na svoja leđa – a nema, kao što je rekao Siniša Glavašević, jačih od mojih i vaših – preuzeo pozamašne javne i unutrašnje terete ove zemlje; njezine mane, vrline, istine i nepravde?

Pitanje nije baš ni do kraja hipotetsko, budući da se sve češće s političarskih govornica spominju potencijalne ratne prijetnje na europskim granicama, a povećavaju se rapidno i proračunska sredstva za obranu. Ne ratuju, međutim, ni kune ni euri, nego ljudi.

A tko bi među njima bio motiviraniji stati s oružjem na branik moderne hrvatske demokracije: oni kojima porezna reforma ovih dana podiže ionako masne plaće ili oni koji će i dalje tavoriti na minimalcu?

Koliko bi u hrvatskom rovu – pa bio on i na novodobnoj istočnoj fronti – bilo djece političara, bogataša i tajkuna, a koliko menadžera, eurozastupnika i bankara?

Koji bi, što vi mislite, bio novi ratni raspored svim onim pričuvnim generalima, brigadirima, te bojnicima i bojnicama SIS-a što su zadnju domovinsku vojnu hrabro odgulili na povijesno najvažnijim čukama u zemlji – Gornjem gradu i Pantovčaku?

Kad već besperspektivna mladost hrpimice bježi u Irsku, Norvešku i Švedsku, bi li red na čuvanje stupova sustava možda konačno sustigao one koji zahvaljujući njemu ponajbolje žive?

Zajedništvo bijednika i elite

Znamo da se čovjeku to teže rastati sa životom što je on bogatiji i kvalitetniji, ali nije, bogami, lako ni poginuti kao besperspektivni siromah za zdravlje onoga koji će na zvuk prvih eksplozija – poput omraženog okupatorskog kralja Petra – nagomilano zlato, sebe i nositelje plemenitih gena smjestiti u London ili na kakvo drugo sigurno mjesto.

Koliko god to nekima bilo bogohulno reći, Hrvatska je 1991. dobrim dijelom obranjena i zahvaljujući socijalizmu i kakvoj-takvoj društvenoj jednakosti. Danas zazivati zajedništvo bijednika i elite – pogotovo u rubnim situacijama – zvuči krajnje licemjerno.

Kako stvari stoje, još malo pa će nam, uz uvoz jeftine salmonele i jeftine radne snage za deficitarna zanimanja, hitno trebati i uvoz jeftinoga topovskoga mesa.

 

Naslovnica Špurtilom i ostima