Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Zašto u Hrvatskim šumama nema Srba

Zašto u Hrvatskim šumama nema Srba? - upitao se retorički Milorad Pupovac nakon pregovora o vladajućoj većini i prvoga kruga konzultacija kod predsjednice te izazvao seriju verbalnih potresa na političkoj sceni. Neoliberali dobivaju ospice od uvođenja nacionalne identifikacije u upravljanje javnim poduzećima. Domoljubi hiperventiliraju na svaku mogućnost da nakon 1991. Srbi u Hrvatskoj više ičim upravljaju doli traktorima koji ih odvoze na istok.

Nostalgičari vapiju za vremenima kad su u hrvatske šume masovno odlazili i Srbi i Hrvati, ne brojeći jedni drugima krvna zrnca i dijeleći pravedno svaki zalogaj, kao braća. Premda je istina dijelom skrivena u svakome oku koje gleda, nije tajna da Hrvatske šume danas – u kapitalističkom i egzistencijalističkom suvremenom hrvatskom kaosu - nerijetko život znače jednako kao i u vremenima kad su pod svojim krošnjama sakrivale slavne šumske bandite i ustanike protiv Pavelićeve pravne države s rasnim zakonima.

Stranački uhljebi

Nisu samo građani srpske nacionalnosti u stratifikaciji tih radnih mjesta po šumama, vodama ili HEP-u bića nižeg političkog reda, nego je to i svaki onaj drugi koji je u provinciji stranački onemogućen tu potražiti kruh, a nikakve druge industrije više ne postoji ni u tragovima.

Činjenica je, međutim, da danas moderne moralke najčešće pojaju oni što su sami do grla ogrezli u stranačkome klijentelizmu najgore fele. Nu Pupavca, nacionalno-uhljebničke hulje! - klikću vitezovi što su isključivo na stranačkome profiterstvu garniranom mahanjem nacionalnim zastavama zadnjih desetljeća sagradili čitava obiteljska carstva ili zaposlili rodbinu do sedmoga koljena. Vidjeti trun u tuđem oku a ne vidjeti (kninski) balvan u svom, temeljna je pretpostavka glavnine hrvatskih uspjeha. Tankoćutan smo i nadasve empatičan narod.

Nađe se, međutim, među kritičarima i pokoji prostodušni nevježa, poput prvaka stranke Pametno Ivice Puljka. Za njega se ne može reći da je malignih nagnuća i da se na Pupovca obrecnuo zbog zadržavanja vlastitog klijentelističkog monopola, ali nije niti iskazao neku veliku pamet ili hrabrost kad se u današnjoj Hrvatskoj naumio javno junačiti na račun Srbalja i njihova tobožnjega profiterstva.

Elem, Puljak je Pupovcu na upit s početka javno odgovorio hlebinskim protupitanjem da kakve veze ima bilo čija nacionalnost s upravljanjem javnim poduzećima? Da nije hrvatske stvarnosti na koju se uporno zatvaraju oči, njegova bi izjava doista bila globalno i uzorno pametna, a Pupovčeva apsurdna, smiješna i dolična nekoliko kanti katrana i perja.

SDP-ovac Davorko Vidović, primjerice, svjedoči kako na Baniji postoje sela i zaseoci koji već više od 21 godinu nakon Oluje ne mogu dobiti niti priključak na struju. Tamo gdje su je rijetki sretnici uz pomoć trikova ipak dobili maštaju – pak - o lampi na svakoj petoj banderi, dok okolna hrvatska svijetle kao mali betlehemi.

Vidovićeva ispovijed

Vidović tvrdi da ga je kao svojedobnog kandidata za župana, ali i ratnog dobrovoljca, bilo iskreno sram to gledati izbliza i svjedočiti bijednome dominacijskome ponižavanju hrvatskih građana srpske nacionalnosti. A to je tek vrh ledenoga brijega, jer tamošnje šume se nemilosrdno pljačkaju, bez ikakvih sankcija ruju lokalne ceste, a bilo kakvo radno mjesto naprosto je misaona imenica.

Ne treba, uostalom, za svjedočenje o takvoj slici uopće na Baniju: ista slika hrvatskih Indijanaca osuđenih na polagano umiranje u sirotinjskim rezervatima bez osnovnih civilizacijskih standarda proteže se od dalmatinskoga zaleđa i preko Like u sve krajeve gdje leže njihovi ostaci.

Kad se suoči s takvim prizorima koje se ne da zanijekati, naravno da logika hrvatskog malograđanskog barbarogenija ne posustaje, nego bez grižnje savjesti mijenja ploču: s univerzalne antisrpske rutinski prelazi na patetični socijalni evergreen. Ne može, tvrde, Milorad Pupovac sa svojim visokim primanjima i položajem u vrhu političke klase zapravo ni izdaleka razumjeti tu bijedu, a kamoli iskreno zastupati njihove interese.

Svim velikim Hrvatima nekako je isključivo u ovakvim trenucima veoma mnogo stalo do srpske sirotinje u našoj zemlji. To što hrvatske pučke interese već desetljećima i formalno i stvarno zastupaju uglavnom desničarski krezovi, s osobnim i obiteljskim riznicama dostojnim cara Trojana, uglavnom ih ne smeta: bogatašima većinskog naroda, za razliku od onih u manjina, valjda je dozvoljeno sisati sirotinjsku i proletersku krv.

Kod mitova o naciji, domoljublju ili društvenoj solidarnosti najljepše je kad se stanu sudarati sami sa sobom. Tada ni socijalistima ne smeta nacionalizam, liberalima državna ekonomija i društveno planiranje, a nacionalistima besklasna orijentacija. O stručnosti kao 'nadideologijskoj' opsjeni u parlamentarnoj demokraciji da i ne govorimo. Nekad su o upravljanju javnim poduzećima odlučivali radnici koji su u njima radili ili bivali delegirani iz ostalih poduzeća u društveno-upravljačka tijela općine ili grada.

Srna brzo juri

Efikasniji model odvajanja politike od struke do danas nije viđen, ali takav poredak nekima nije odgovarao upravo zato jer je onemogućavao suvremena profiterstva i javno-privatna partnerstva. Promijeniti pravila igre, pa nekome nakon dva desetljeća klijentelističke olimpijade zamjerati što igra po kodeksu sebičnosti i ultimativnoga stranačkoga plijena isto je što i ići u opću hajku na divljač, pa se žaliti da lovina prebrzo trči.

Naslovnica Špurtilom i ostima