Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Miješanje karata

Odricanja su najčešća u vremenima miješanja novih karata, u koja spadaju i izbori. „Novine“ već u prvim epizodama, između ostaloga, baš o tome govore

Stranka Bože Petrova, čuli ste već, jako je razočarana aktualnom situacijom na Prisavlju. Kojidan pred izbore pridružili su se dugim kolonama hrvatskih jalnuša koji su v.d. ravnatelja HRT-a Siniši Kovačiću postali strašno zavidni isključivo zato što je isti, po vlastitu priznanju, lijep i uspješan (u uništavanju gledanosti i programske kredibilnosti).

Deklarirajući protivljenje produljenju njegova mandata makar i za mjesec dana, mostovci su rutinski zanemarili činjenicu da je Siniša Kovačić jednako njihov kao i HDZ-ov kućni proizvod, uključujući i cjelokupnu situaciju u koju je pod koalicijskom palicom dovedena javna televizija.

Nigdje najave

Odricanje od vlastitih plodova i ranijega sebe, međutim, ovime nipošto ne prestaje: jednako kao što se politika pred izbore pitijski odriče nepopularnih posljedica svojega djelovanja, pa i vlastitih kadrovskih odabira, na Prisavlju se nešto tiše, ali još upornije, odriču svakoga samopoštovanja i uspjeha temeljenog na kičmi, kritičkoj poruci, kreativnoj slobodi, pa i vlastitoj pameti.

Preostalo je, naime, petnaest ili dvadeset dana do početka emitiranja jedne od najiščekivanijih HRT-ovih serija zadnjih godina, a na javnoj televiziji doslovce se ponašaju kao da je riječ o konkurentskom, a ne njihovom vlastitom projektu. Ni jedne jedine skromne najave, ni jednog jedinog emitiranog trailera, ni usputne uredničke referencije, čak niti jasno definiranog termina emitiranja (makar unaprijed ne treba sumnjati da će biti kasnovečernji).

Serija već na temelju pilot-epizode ubire same pohvale po distribucijskim mrežama i međunarodnim festivalima, a družina Siniše Kovačića svejedno prilično otvoreno priželjkuje da kojom srećom nije njihovo, nego čedo najgorega neprijatelja.

Poznavatelje suštine previše i ne čudi taktika „lezi i pravi se mrtav“ konzervativnih prisavskih komesara, jer su se ničim neizazvani i u najgore doba doslovce našli pred medvjeđim brlogom ubojite društvene kritike: „Novine“ redatelja Dalibora Matanića i scenarista Ivice Đikića intrigantna su krimi-saga o politici i novinarstvu te moćničkom zatiranju medijskih sloboda radi što masovnije produkcije kolektivne nemoći.

Hirovi i porivi

Sudeći po onome što sam imao privilegij pogledati, riječ je o djelu koje za naše prilike izuva iz cipela i dramaturškom, i estetskom i glumačkom razinom, dok je po dubini i slojevitosti razrade društvene patologije presedan i u puno širem kontekstu.

Kao svojevrsna zadušnica ideji tiskanih medija i novinarstvu kao štitu kolektivnoga dostojanstva, ona nipošto nije njihova patetična hagiografija, nego ponajprije hladna obdukcija. S nadbiskupima, gradonačelnicima, premijerima i građevinskim poduzetnicima kao ključnim polugama moći između čijih nekontroliranih poriva, dekadencija i obijesnih hirova danas nastoje preživjeti oni pred kojima su ne tako davno povremeno iskreno drhtali i koliko-toliko pazili što rade.

Redakcija „Novina“, dramaturški smještena u lučki spleen i iznimno dojmljive eksterijere Rijeke, prepuna je punokrvnih i dinamičnih likova: oportunističkih glavnih urednika, okorjelih i na sve oguglalih veterana, entuzijastičnih novinarskih početnika, zakrvljenih bračnih drugova, ljudi s raspadajućim privatnim životima i uzornom profesionalnom agendom, ali penzioniranih špijuna u savjetničkim foteljama - s biografskim analogijama na Josipa Perkovića - koji svojim „povijesnim“ znanjima godinama čuvaju fotelje svojoj djeci.

Česti su stereotipni šankerski kadrovi, baš kao i u „Novinaru“ Fadila Hadžića – filmskome klasiku koji je hrabro progovorio o etičkim, egzistencijalnim i kanonskim kušnjama ovoga nesretnog zanata u davnome vremenu „društveno-političkih radnika“.

Fascinantno je zapravo koliko se novinska redakcija iskazuje zahvalnom mikroscenom za demonstraciju dominantnih političkih tendencija i društvenih iščašenja u svim vremenima, a koliko je malo puta dosad u tom smislu iskorištena.

Slika o sebi

„Novine“ su u odnosu na Hadžićeva „Novinara“ znatno dinamičnije, ali i puno manje pamfletističke, i to primarno zahvaljujući ravnopravnoj razradi i redakcijskih i privatnih života protagonista. Borba za preživljavanje u fotelji glavnog urednika „Novina“ nakon najave promjene njihova vlasnika, te paničan strah da će pogriješiti i prilikom najbanalnije odluke gotovo su pa dokumentarne sekvencije iz mnogih novinarskih života.

I kako sad da se Siniša Kovačić sa svojim pulenima takvoga djela ne posrami, kad ono gotovo bigbraderovski svjedoči o njegovim najintimnijim traumama? Kako da medijski servis vlasti od javnosti ne pokuša sakriti sliku o sebi, pogotovo kad je tako autentična, snažna i uvjerljiva?

Odricanja su najčešća u vremenima miješanja novih karata, u koja spadaju i izbori. „Novine“ već u prvim epizodama, između ostaloga, baš o tome govore.

Naslovnica Špurtilom i ostima