Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Olimpijada sličnosti

Šef SDP-a se uporno prikazuje nerealiziranim i bahatim desničarem huliganskoga tipa. Udvorništvo i koketiranje s nominalnim političkim suparnicima ovoga političara odavno ne čine dostojnim pristojnoga građanskoga glasa.

Dragi poklonici olimpijskih sportova, nemate puno razloga za očajavanje. Natjecanje u Rio de Janeiru možda i jest završilo, ali je u Hrvata praktično simultano započelo drugo: olimpijada političkih sličnosti.

U svim plemenitim disciplinama cilj svakog natjecatelja je prilično univerzalan: odmaknuti se od suparnika i prema njemu ostvariti maksimalnu vremensku, prostornu ili bodovnu distancu.

Potencirati razliku kao kvalitativni iskorak, a drugačijost kao krunsku vrlinu. U političkoj utakmici u Hrvata svaka različitost drži se, međutim, sve više odlikom slabića i krajnje precijenjenom kategorijom.

U naših je stranačkih bardova na ljevici i desnici svakim danom sve više na cijeni podudarnost i istost, te simultano plagiranje rivala. Kampanja počinje frapantno nalikovati na nadmetanje šiparica koje trče kupiti novi mobitel čim im ga nabavi kolegica, sve u strahu da im njime ne bi privukla i preotela žuđenu simpatiju.

Stari identiteti se jednokratno žrtvuju za funkciju probitka: kaže li Doris na velikom odmoru da redovito sluša Pet Shop Boyse, i Nives će na brzinu otkriti svoju duboku i fatalnu sklonost istom bendu.

Deda ustaša

Otkrio je tako nedavno na TV-sučeljavanju i Zoran Milanović svojega godinama prešućivanog „dedu ustašu“, sve ne bi li se uz njegovu pomoć približio žuđenom ideološkom ekvinociju u kojemu – baš kao i u HDZ-u – ravnopravno, rame uz rame, stupaju partizanska petokraka Franje Tuđmana i Hasanbegovićev fes SS-handžar divizije.

Nakon što je s Gupčeva gubilišta zagovarao čak i deložaciju Svetog Marka u korist pokojnog utemeljitelja HDZ-a, slavni lider hrvatske ljevice odlučio je otići korak bliže suparničkom dvorištu te HDZ-ovim tradicionalnim pretorijancima, predstavnicima šatoraškog braniteljskog kruga, verbalno dokazati kako je veći ustaša od njih, tuđmanist od Mira Tuđmana, i katolik od Pape.

Kako bi se pokazao radikalno drugačijim od najgore i najnesposobnije Vlade u hrvatskoj povijesti, poglavar Iblerova trga zaogrnuo se – lucidne li zamisli! - njihovom službenom odorom: Srbija mu je „šaka jada“, BiH „big shit“, pozdrav „Za dom spremni“ ga nimalo ne zanima, a onima što su ga godinama ponižavali šatorima i plinskim bocama usred Zagreba spreman je zajamčiti slobodu izbora resornoga ministra i kapitalističko samoupravljanje, kao i procesuiranje Srba za ratne zločine na Kosovu.

Nakon što ga je HDZ-ovo šatorsko krilo kriomice snimilo, pokušao nas je još i uvjeriti kako su za snimanje u SDP-u dobro znali, i sve poruke, pa i one prema susjednim zemljama, plasirali apsolutno svjesno. Čestitamo majstoru na izvedbi, kakvim bi umotvorinama tek bili počašćeni da je Zoki bio malo spontaniji?

Amaterska izvedba

Kako je primijetio kolega Vladimir Matijanić, sporna snimka naciji nije otkrila ama baš ništa novo: Milanović tradicionalno misli da je puno pametniji nego što jest, a Klemm i društvo su iznova pokvarenjaci u službi HDZ-a.

Ono što je najtragičnije u ovom tužnom i beskrajnom cirkusiranju oko Srba, tobožnjih braniteljskih očekivanja, ustašoidnih sentimenata i prepotentnih poruka susjedima s kojima imamo more neriješenih pitanja, nisu – na nesreću – ni iznevjereni sentimenti niti narušeni diplomatski odnosi, nego jeftino dramatiziranje i amaterska neuvjerljivost izvedbe.

Nije toliko strašno ni što se Milanović nastoji predstaviti instant ustašom desetljećima prekasno, baš kao i Miro Kovač, nego što pritom jeftino vrijeđa razum svakoga hrvatskoga građanina koji dobro zna da je hrvatska vanjska politika misaona imenica i da u praksi ne postoji, osim u domeni poze i izborne monodrame, te da se niti jedan od briselskih šegrta u dva politička bloka neće usuditi ni žešće trepnuti prema susjedima bez blagoslova Europske komisije ili Washingtona.

Nameće se logično pitanje: što se nastoji zamagliti supremacijskom retorikom u diplomatskim odnosima s Beogradom, ako to – kao što dobro znamo - unaprijed nije izborna tema?

Iskustvo nalaže odgovor: suština političkog sadržaja, a to je uvijek priča o novim poreznim opterećenjima, radnim pravima, položaju nezaposlenih, ovršenih ili siromašnih. Riječju, o tradicionalnom kompleksu vrijednosti političke ljevice. Milanovićeva težnja prema paketu desnih uvjerenja nije neočekivana i nije od jučer.

Šef SDP-a se u prilično pravilnim vremenskim razmacima uporno prikazuje nerealiziranim i bahatim desničarem huliganskoga tipa. Udvorništvo i koketiranje s nominalnim političkim suparnicima, huljama i zaplotnjacima, uz istodobni prezir prema htijenjima, problemima i nadama manje moćnoga i trpećega lijevog elektorata ovoga političara odavno ne čine dostojnim pristojnoga i samosvjesnoga građanskoga glasa.

Razmjena predsjednika

Sveden je na vječitu i podlu logiku manjega zla koja nekako više baš i ne funkcionira otkako nema Tomislava Karamarka. S njegovim odlaskom Milanović uvjerljivo demonstrira najrogobatniji politički stil i najdesnije stavove među krupnijim organizacijama našega stranačkoga spektra.

Možda velika koalicija kao politički eksperiment za Hrvatsku još i nije rješenje, ali bi u HDZ-u i SDP-u svakako trebali ozbiljno razmisliti o nečemu drugome: o međusobnoj razmjeni svojega obostrano neprimjerenoga predsjedničkog kadra.

 

Naslovnica Špurtilom i ostima