Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Izvoz u Njemačku

Hrvati spadaju među rijetke narode kojima svaki put u budućnost neminovno vodi preko prošlosti, ma tko da ih vodi. Promijenio se dežurni povjesničar na čelu HDZ-a, ali ne i povijest kao ultimativna izborna tema i bogomdana kamuflaža svih raskoši naše političke bijede.

Stožernom strankom odnedavno rukovodi besprijekorni Europljanin i intelektualac, diplomat decentnoga političkog izraza, ali udbaši, ustaše, četnici, domoljubi, izdajnici, ubojice jugoslavenskih ambasadora i njihovi spomenici i dalje, čak i usred vrelog turističkog ljeta, suvereno defiliraju kampanjom.

Plažom prolaze plavuše u bikiniju, turisti jedre, djeca ližu sladolede, a po njima – kao smola sa čvora crne smrče – s ekrana i stranica tiska, s mikrofona i iz usta domovinskih sudbonosaca kaplje nevina krv Stjepana Đurekovića i pripadajućih mu kolona hrvatskih mučenika. I ljeto je ovdje primarno u funkciji skretanja pažnje sa suđenja i presude u Münchenu.

Beznadna većina

Za koji dan će udbaški dvojac zamijeniti pozersko domoljubno prepucavanje sa Srbijom koju su nedavno, i ne trepnuvši, pripustili u EU. Slijedi Oluja, brutalna agresija, palež, progonstva, ratni zločini, nova beskrajna spirala patnje…

Povijest je jedina čvrsta dimenzija ovdašnjih političkih opsjenara i lovaca u mutnom, za razliku od njihova posve neopipljivog kreativnog opusa. Biti hrvatskim političarem ne iziskuje nikakav drugi talent ili vještinu osim ritualnoga surfanja valovima historijskih strasti, oplakivanja i prebrojavanja žrtava samo jedne strane, škrgutanja zubima u ime dominacije i lažnoga zaklinjanja u vječno pravedništvo.

Je li Josip Perković više HDZ-ov ili SDP-ov? Kome će pokojni Stjepan Đureković osigurati više glasova u rujanskim kutijama? Tko je veći grešnik: hrvatski heroj Miro Barešić koji je vlastoručno ubio jugoslavenskog ambasadora za hrvatsku stvar ili bivši šef SIS-a, Tuđmanov bliski suradnik i pomoćnik Gojka Šuška koji je nekad sudjelovao u planiranju likvidacija hrvatskih emigranata? Cinici bi rekli da obojica hrvatskih junaka nepogrešivo svjedoče o zločinačkom karakteru ovdašnjih režima, makar su pakao i Udba u našem političkom životu uvijek oni drugi.

Sve se vrti oko dileme čiji je ubojica pravedniji i neviniji i čija je ideja ipak vrjednija oduzimanja ljudskog života. Užarene rasprave od kojih se tanko ruča i večera sliježu se danomice na pognute hrvatske glave, sklapajući u polusan tužne oči umorne, šutljive i prilično beznadne većine.

Ako ni po čemu drugome, po statistici o izlaznosti na izbore odavno se vidi da oko ovih pitanja, usprkos golemome marketinškom trudu, polemiziraju isključivo profesionalne stranačke vojske i pokoja prostodušna i lako zapaljiva naivčina.

U svim ozbiljnim demokratskim zemljama javnim diskursom u kampanji dominiraju rasprave o ekonomiji i srodnim joj temama od kojih se realno opstaje i živi. Biračima je tamo omogućeno da se nekome odluče dati svoj glas temeljem jasnih interesnih kriterija: manjih poreza, veće društvene solidarnosti ili pravednije redistribucije.

Politički paraziti

Za razliku od političke elite u Hrvata, političari tih zemalja egzistenciju vlastitih građana ne pokušavaju tretirati kao sekundarno pitanje, te ga ni u ludilu ne razvodnjavaju pričama o davnim traumama u ime kojih bi povjerenje da vodi zemlju trebalo dati nekome bez čvrstih planova, stvaralačke vjerodostojnosti i ikakvoga pokrića.

Hrvatskim političkim parazitima – vidljivo je iz beskrajnoga forsiranja povijesnih rasprava – stalo je jedino i isključivo do vlastita opstanka. Građani uporno traže rada, kruha ili pravne sigurnosti, a oni im stalno podvaljuju ideološke i povijesne magle.

Realno gledajući, svaki pokušaj trijumfalizma ili kratkoročnog profita povodom presude udbašima u Njemačkoj predstavlja čistu, destiliranu, tugu jednog malog i podijeljenog naroda. Tuga je jednako gorka i iz HDZ-ova i iz SDP-ova vrča.

Treba li zorniji dokaz ispraznosti i nefunkcionalnosti njihova zajedničkog djela od države koja ni u 26 godina postojanja nije bila u stanju suditi i osuditi ni svoje najozloglašenije povijesne zlotvore? Bila im je potrebna Njemačka i njezin pravni sustav da nakon 25 godina izgradnje vlastitog prokažu i dokažu i takvu banalnu pojavu kao što je negdašnji državni terorizam o kojemu pjevaju i ptice na grani.

Da nam budućnost izgleda još zavodljivije, baš oni koji su trebali obaviti taj posao i osuditi udbaške ubojice – prvaci i perjanice tog jalovog pravnog poretka – danas nastupaju kao dežurni tumači njemačke presude, prodavači paranoidnih teorija i ovdašnji moralni arbitri.

Trajni preodgoj

Ako ikako može, ja bih da temeljem svijetloga münchenskoga iskustva izvezemo u Njemačku i ostatak posla našeg glomaznog i neefikasnog pravnog aparata. Možemo im hitno proslijediti i milijune drugih zaostalih sudskih predmeta, dugu papirnatu kompoziciju koja na tzv. hrvatsku pravdu uzaludno čeka već desetljećima.

Izvezimo im i katastar i zemljišne knjige, ionako je zadnji ozbiljni trag u njima ostavila njemačka ruka, ali izručimo im jednako spremno i sve hrvatske političare demagoški opsjednute poviješću.

Njemačka bauštela idealan je poligon za naukovanje kako se iz nesagledivih povijesnih trauma, zabluda i ruševina može izaći samo prakticiranjem tolerancije, čvrstim planiranjem budućnosti i zajedničkim, upornim, radom. Tek ako se isti u tom smislu trajno preodgoje, imat će nekoga smisla opet zapjevati onu staru "Danke, Deutchland!".

Naslovnica Špurtilom i ostima