Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Novo lice zvuči poznato

Ostaje još samo malo pa da konačno čista srca čestitamo Siniši Glumičiću ili drugom estetskom kirurgu na uvjerljivoj preobrazbi Tomislava Karamarka u lik pristala europarlamentarca Plenkovića

Andreja Plenkovića na čelu HDZ-a je lijevo-liberalna javnost dočekala s neuvijenim sarkazmom: kao manekena čiju će fotogeničnu glavu deformirana i prilično uspaničena stranka obnoć prišarafiti na svoje neatraktivno truplo kao manifest i zastavu radikalne promjene. Onako kao što vremešne dame s obješenom kožom u poprsja ugrađuju stršeće silikone.

Od početka je svakom zluradniku jasno da taj spoj iz ljute nevolje mora zadobiti frankenštajnovske ideologijske obrise, barem na neko vrijeme i dok se ne ispeglaju strateški važni nabori. Unuk otočnih partizana i sin liječnice s činom JNA već u vrhovima stranačke formacije, uostalom, ima brojne žive antipode svojoj identitetskoj popudbini i obiteljskoj povijesti.

Milijan Brkić je tek u zrelim godinama s teškom mukom prihvatio istinu da nisu baš svi ljevičari ubijali na Bleiburgu, a Zlatko Hasanbegović, hodajući manjinski kompleks, takve stvari još polako procesuira. O široj stranačkoj bazi i folklornim društvima Karamarkovih „povjesničara“ na nižim granama stratifikacije ne treba niti trošiti riječi.

Briselska ratna škola

Budući da osjećam refleksni otpor spram kamuflažnih forsiranja retro-dimenzija u sadašnjosti, smatrao sam prilično nepravednom i olinjalom tu ustaško-partizansku trapulu koju se Plenkoviću stalo jeftino zapinjati i prije prvoga samostalnoga koraka.

Čišćenje svakih štala je proces, a pritom je svakako puno važnija metodologija nego mašuća ideologija. Ne ide preko noći ni odmak od filoustaštva niti od koruptivnih i grabežnih sklonosti HDZ-ovih perjanika.

Presudnija za Plenkovićevu i stranačku budućnost od manifestnoga pokajanja zbog grijeha prethodnika i ritualnih odricanja od kadrovskih naplavina - držao sam – bit će njegova tehnika igre, jedinstven stil balansiranja loptom, iskustvo odabranih fizioterapeuta, sastav veznoga reda… Zoran Milanović, šampion samoljubnog lapurlartizma, dobio je konačno dostojnog takmaca iz iste, briselske ratne škole…

E tu, draga braćo i sestre, a ne na Hasanbegoviću ili Željku Glasnoviću, započinju moja razočaranja kreativnim kapacitetima novoga HDZ-ova lidera. Na pitanje o ustaškom znakovlju u Srbu Plenković jučer predvidivo odgovara frazama o „jednakoj osudi svih totalitarizama“, a što je donedavno na svaki sličan zahtjev papagajski ponavljao i njegov prethodnik.

Od svojega prezrenoga predšasnika naslijedio je i originalnu prispodobu o Zoranu Milanoviću koji je evidentno sve nervozniji zbog navodnoga rasta popularnosti HDZ-a. U sljedećem javnom istupu možda ga lucidno nazove i stand-up komičarem ili čovjekom čija je Vlada otjerala stotine tisuća mladih u inozemstvo, pa da konačno čista srca čestitamo Siniši Glumičiću ili drugom estetskom kirurgu na uvjerljivoj preobrazbi Tomislava Karamarka u lik pristala europarlamentarca. Slika je, naime, posve druga, ali je ton ostao isti.

Je li ga sam Šeks odabrao?

Osim toga, dobro su nam poznati i sekundanti i registrirani pravac kretanja. Za ulogu sive stranačke eminencije Andrej Plenković je odabrao Vladimira Šeksa, jednoga od zadnjih živih HDZ-ovih patrijarha. Upućeniji čak kažu da je Šeks odabrao njega.

Nema u tome formalnoga ili dobnoga zla, čak i puno stariji otac HDZ-a Joža Manolić ovih se dana ležerno ženi, ali Šeksa prati ozbiljan krimen zloupotrebe položaja savjetnika predsjednice Republike i ostvarenja osobno motiviranih utjecaja na odluke komisije za pomilovanja, zbog kojih je na Pantovčaku početkom godine morao dati ostavku.

Kako to da je jedan te isti čovjek kompromitiran i nedovoljno dobar kadar predsjednici, a istodobno neokaljan i kvalificiran za prvoga savjetnika u središnjici? Jesu li Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković politički rivali?

Kako sa starim mužikašima obično u paketu ide i stara mužika, jedan od prvih marketinških poteza reformskoga HDZ-ova tima bilo je brzopotezno aranžiranje političkoga poništenja političke presude Vrhovnoga suda Narodne Republike Hrvatske iz 1946. godine kardinalu Alojziju Stepincu.

U samo sedam dana od predanoga zahtjeva za revizijom postupka od strane blaženikova nećaka predmet je u rad – kakve li koincidencije! - dobio Šeksov stari partner Ivan Turudić, čudnom igrom slučaja prvi slobodni sudac Županijskoga suda u Zagrebu.

U stilu stare Turudićeve prakse da se protiv komunističkih običaja najbolje boriti njihovim prakticiranjem - poput lanjskoga pokušaja ponovnoga uvođenja verbalnoga delikta – na komunistički tuk otprije 70 godina odlučno je odgovoreno hadezeovskim utukom i u samo dva-tri dana pravosudnoga rada blaženik je napokon pušten iz nebeskoga Remetinca.

Strateški partneri iz Srbije

Pravosuđe kao instrument političke lakrdije poslužilo je, međutim, svojoj skrivenoj svrsi: srbijanski strateški partneri hrvatske desnice poput Ivice Dačića i Aleksandra Vučića zasipaju nas već danima prozivkama zbog rehabilitacije NDH i ustaškoga vikara.

Najbolji istočni neprijatelj spremno uzvraća uslugu, potpaljuju se predano historijske strasti i više nitko ne priča o tome kako je HDZ-ov šef diplomacije skinuo hrvatske gaće i pripustio Srbiju u EU, a da ova zauzvrat nije ukinula ni jedno slovo zakona o univerzalnoj nadležnosti, niti pravo na buduće procesuiranje hrvatskih branitelja.

Novo lice HDZ-a, kažete? Ako mene pitate, novo lice zvuči poznato.

Naslovnica Špurtilom i ostima