Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

DAVOR KRILE

Ostavite svaku Nadu

Kakva li vrhunskoga sarkazma u činjenici da se trenutačna ministrica rada u Hrvata zove Nada. I da je tu ženu na funkciju još postavila i tzv. reformska Vlada. Ako postoji, nebeski scenarist ovdašnjih političkih zbivanja bez sumnje spada u kategoriju profesionalnih zajebanata kakvih nema u oficijelnim crkvenim zapisima ili je, pak, počeo uzimati dosad nepoznate mentalne stimulanse.

Gospođa ministarka službeno optimističnog imena, naime, svojim izjavama od prvoga dana ove neopjevane Vlade opasno prijeti svim, pa i onim odavno mrtvim klasicima satiričke literature.

Na tragu sir Olivera

Na samome početku mandata ova je neurologinja u ministarskoj fotelji ponosno poručila poreznim obveznicima da ne zna kako se puni proračun, ali da to i nije njezina dužnost. Nakon što je rutinski produljila radni vijek i rok za odlazak u mirovinu, naciju je pokušala utješiti da nećemo ipak mi morati raditi sve do 67. godine starosti, nego naša djeca.

Rečenice koje mrtva ozbiljna izgovara u novinarske mikrofone nekad su potpisivali Bob Rock, sir Oliver, Grunf i drugi slavni junaci „Alana Forda“. Nadine poruke, međutim, iz perspektive krajnjih konzumenata njezinih reformskih vizija uopće nisu smiješne, nego pogubne i tragične.

Izjavivši u zadnjem turnusu političkoga nadahnuća kako danas nikome u svijetu, a posebice nama u Hrvatskoj, više nisu potrebni toliki visokoobrazovani građani i da nositelj razvoja nigdje nisu oni sa sveučilišnom diplomom, Nada Šikić tek je još jednom plastično demonstrirala kako joj ime nije politički program, a jednako tako niti njezinoj „domoljubnoj“ stranci koja je uredno odšutjela sve ove verbalne eskapade.

Kad se bolje razmisli, međutim, nije sve to nikakvo čudo. Znanje kao privilegij elite i klasna povlastica najviših stališa koncept je svih bezočnih zagovornika kolonijalizma i otvoreno eksploatatorskih društava, te svih ovdašnjih baštinika doktrine „mi smo se zahvaljujući prezrenome socijalizmu snašli, a vas i vašu djecu - ko jebe“.

Domoljublje koje je Hrvatima devedesetih kao kičasti falsifikat prodao tvorac ideje o 200 bogatih familija od samoga je početka u sebi imalo ugrađenu prešutnu klauzulu o masi stoke u oboru koja je sudbinski predodređena za topovsko meso, vječni tegalj i jeftinu eksploataciju i koja mora ostati neprosvijećena, makar nominalno pripadala istome voljenome narodu.

Što je masa neukija, bit će podesniji materijal za držanje u pokornosti i manipuliranje, valjalo je zato sustavno destruirati istinu da su nositelji društvenoga razvoja već tisućama godina, a pogotovo danas, upravo i isključivo vlasnici visokostručnih znanja.

Sjetimo se samo prezrivih saborskih izjava Ivana Milasa o kilu mozga koje košta samo dvije marke, ili pokušaja Zlatka Canjuge da se i službeno zabetonira nacionalna podjela na „stališe“. Sjetimo se proročanskih predizbornih riječi Tomislava Merčepa iz 1990: “Njihove kćerke bit će naše konobarice, njihovi sinovi zidari, a mi hadezeovci bit ćemo gospodari!”

Slučaj Ive Sanadera i najnoviji Tomislava Karamarka predstavljaju kontinuitet tih istih nastojanja da se progres i normalan život učini šire nedostupnim, te da se samo na vlastite primjere svede sva povijesna plemenitost našega plemena i naše narodne krvi.

Tuga, a ne Nada

„Nacija“ je kod nas od prvoga dana zapravo koncipirana kao posve virtualni vlasnik državnosti, prigodna dekoracija koja efektno služi za promociju laži o tobožnjim interesima građanske većine. Oni koji su preuzeli dominantnu kontrolu nad svim ekonomskim resursima, društvenim reformama, planovima za budućnost i državnim aparatom zapravo su isključivo kapitalisti i jedino njihov suverenitet na ovom prostoru od početka narodne samobitnosti nikad nije bio upitan.

Kad oni požele jeftinije i manje zahtjevne blagajnice, one što ne trebaju niti jedan neradni vikend i posve su lišene socijalističkih želja za morem, „domoljubi“ su tu da im osiguraju dovoljno takvih profila u budućnosti. Ako su konobari i kuhari usprkos besprizornim eksploatacijama na radnome mjestu još uvijek financijski prezahtjevni, mora im se također hitno kreirati kadrovski nadomjestak.

Naši su političari spremno prihvatili nezahtjevnu ulogu servisera potreba kapitala i tržišta radne snage te se s punim pravom čude otkud drugima hrabrosti odbiti slične, samo nešto prizemnije poslove posluge? Otkud nekim Hrvatima drskosti da se bave dugoročnim vizijama, da prizivaju više radnih mjesta za pametne, da razmišljaju o boljim perspektivama svoje djece i društvu koje ide ukorak s razvijenim i pravednijim svijetom?

Nastavi li i nova vlast s istim servisnim tendencijama, na Hrvatsku će ubrzo preostati samo objesiti natpis „Ulaz slobodan, izlaz se naplaćuje“. Ne zamatajte nam u celofan bolje budućnosti ovakve ugasle nade, ako Boga znate. Bilo bi puno efektnije, a i u duhu naše narodne tradicije, da nam se iduća ministrica rada zove, na primjer, Tuga.

Bolje bi od sadašnje odražavala sliku mentalne mape hrvatske političke elite, pa bi se nakon suočenja s istinom jednoga dana kao narod možda dospjeli i više radovati.

Naslovnica Špurtilom i ostima