Uvijek je dirljivo kad se vođine vjerne pudlice prometnu u pitbullove pravde i istine. Onu istu nogavicu uz koju su do jučer prilježno naslanjali njuškicu sad svisoka zapišavaju i na nju ogorčeno laju, a repić kojim su pokorno mahali na svaki mig objekta svojega obožavanja pokušavaju obnoć pretvoriti u oštri mač i raspolutiti mecenino okrutno srce.
Ono što je u istima u stanju raspiriti kritičnost isključivo je okus poraza, i to primarno vlastitoga.
Nema te nacionalne tragedije koja će ove vrhunske domoljube i izbliza potresti kao gubitak udobne fotelje, službene limuzine ili plaće za koju se ne treba oznojiti; nema toga kolektivnog beznađa i frustracije koje će ih tako brzopotezno dovesti do stanja histerije i hiperventilacije kao slutnja umaknuća vlastitih sinekura....
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?