Mišljenja Špurtilom i ostima

Špurtilom i ostima

Davor Krile

Kulušićev spektakl

ŠPURTILOM I OSTIMA

Kad su u rujnu nadležni zatražili skidanje saborskoga imuniteta za Josipu Rimac, direktoricu HDZ-ove kampanje, predsjednik stranke Tomislav Karamarko ukorio je državnog odvjetnika opaskom kako mu nije odveć mudro da istragu protiv ove političarke provodi

Ne znam, uostalom, zašto bi bilo politički probitačnije ili istinitije reći kako su mrtvi vukovarski heroji poginuli da se tipovi poput Zdravka Mamića danas nađu u zatvoru, nego – na primjer - da bi se novcem za koji se sumnja da ga je Mamić uskratio državnome proračunu moglo novčano stimulirati na tisuće hrvatskih trudnica, sagraditi 50 dječjih vrtića ili 70 škola?

Kad su u rujnu nadležni zatražili skidanje saborskoga imuniteta za Josipu Rimac, direktoricu HDZ-ove kampanje, predsjednik stranke Tomislav Karamarko ukorio je državnog odvjetnika opaskom kako mu nije odveć mudro da istragu protiv ove političarke provodi baš tad i kako bi bilo puno bolje da je pričekao da prođu izbori. Izbori su, kao što znamo, prošli i rezultatima prilično onespokojili Karamarkovu stranku, ali joj evidentno nisu poremetili duboko ukorijenjenu tankoćutnost prema neadekvatnom odabiru tajminga svih hrvatskih antikorupcijskih i antikriminalnih radnji.

 

Izlizana demagoška ploča

Na vijest da je Zdravko Mamić, stranački prijatelj, saveznik i predsjedničin donator iznova priveden u istražni pritvor, šibenski hadezeovac Ante Kulušić, član Izvršnog odbora HNS-a, prije dva dana je bijesno ustvrdio kako je sramotno da se taj policijsko-pravosudni spektakl priređuje na samu obljetnicu pada Vukovara. Simboličkim jezikom ove filozofske škole hrvatske peripatetike, optužnice protiv njihovih stranačkih kolega ili prijatelja puki su nastavak agresorske politike iz studenoga 1991., papirnati produžeci zloglasnoga Garašaninova spisa i Memoranduma SANU te de fakto produžena krvava ruka poznatih zlotvora s Ovčare.

Svikao na itekako plodne manipulacije tom ratnom matricom - zakloni se izmrcvarenim kostima pobijene sirotinje iz devedesetih pa možeš krasti, ismijavati zakone i gaziti današnju sirotinju do mile volje – naš „domoljubni“ politički kompleks predano demonstrira kako ni nakon četvrt stoljeća intenzivne upotrebe ni u ludilu ne kani promijeniti tu izlizanu, no u demagoškom smislu vrlo efikasnu ploču. Zašto, uostalom, kalendarski ograničavati političku kapitalizaciju povijesne činjenice da su i Ivo Sanader i pokojni Blago Zadro, primjerice, pripadali jednoj te istoj stranci, makar im partijska knjižica ujedno bila jedina spona i jedino zajedničko svojstvo?

Na drugoj su strani, međutim, u međuvremenu stasali novi domoljubi. I oni sve češće mašu zastavama, i oni nerijetko vizionarski tumače idejne preferencije i dalekosežne, zahumne, političke pretenzije vojske poginulih za Hrvatsku. I oni bez ikakva čvrstog ili faktografskog oslonca počesto glasno tvrde kako su branitelji devedesetih ginuli upravo zato da bi se danas efikasno hapsilo i sudilo kriminalce i one što su se obogatili na račun mlade države i hrvatske muke.

 

Kardinalan nedostatak

Nakon što je Ante Kulušić privođenje Mamića na dan pada Vukovara nazvao skandalom i sramotom, s ove su se strane idejnoga spektra promptno začule kontrateze po kojima je upravo 18. studeni najidealniji dan za privođenje novobogataša osumnjičenih za stvaranje domovinskih proračunskih rupa, pošto će i pali vukovarski heroji, zadovoljeni njihovim sankcioniranjem, u tom slučaju mirnije sniti svoj vječni san.

Ideoloških i prilično somnambulnih govora u ime mrtvih, kako vidimo, kod nas nikad ne nedostaje. Ni mrtvih kod nas, bogu hvala, za ovu namjenu nikad ne nedostaje: hoćeš li iz prošloga, ili iz pretprošloga rata. Ono čega u javnome diskursu kod nas, međutim, kardinalno nedostaje je iskren i izravan govor u ime živih, lišen zadnjih natruha domoljubne patetike i okrenut interesima i perspektivama novih, poratnih generacija.

Ne znam, uostalom, zašto bi bilo politički probitačnije ili istinitije reći kako su mrtvi vukovarski heroji poginuli da se tipovi poput Zdravka Mamića danas nađu u zatvoru, nego – na primjer - da bi se novcem za koji se sumnja da ga je Mamić uskratio državnome proračunu moglo novčano stimulirati na tisuće hrvatskih trudnica, sagraditi 50 dječjih vrtića ili 70 škola?

Otkad je idejna retro-dimenzija nečija aktualnog zlodjela postala veći krimen od opipljivih posljedica toga čina u kontekstu realnoga svakidašnjega života? Tko uopće ima pravo javno tumačiti za što su hrvatski branitelji umrli, a bez da je pomnije proanalizirao ijedan njihov život i prethodno utvrdio za što su uopće živjeli?

Od pozivanja na mrtve heroje kao svjedoke optužbe ili obrane modernih hrvatskih lupeža pa do pravosudnih spiritističkih seansi posve je mali korak: tu bi se reformsku inicijativu možda dalo ugraditi i u popis aktualnih Mostovih pregovaračkih tema.

 

Rješenje vječite dileme

Premda ideja na prvo slušanje zvuči groteskno, možda bi se time prorijedili pravosudni skandali poput nedavne uvjetne osude za ubojstvo dvoje talijanskih turista moćniku Tomislavu Horvatinčiću. Teško da bi mješovita porota poginulih hrvatskih ratnika s Ovčare, Sutjeske i Bleiburga s onoga svijeta dopustila takva izrugivanja ideji pravde kakve pojedini pravosudni perjanici lakonski priređuju na ovome.

Mrtvi nas, međutim, već stoljećima odbijaju spasiti, premda mi od njih uporno ne odustajemo. Zaludu ih dozivamo i zaludu pokušavamo tumačiti svijet gledajući kroz njihove šuplje oči. „Mrtvi su mrtvi, a sjetiš li se živih kad?“ – s pravom nas sve proziva bosanski psiho Damir Avdić. Što se glavnine hrvatskih političara tiče, odgovor je poznat, kao i rješenje vječite dileme zbog čega su im mrtva usta mahom draža od živih: niti govore, niti pitaju, niti jedu.

Davor Krile
Naslovnica Špurtilom i ostima
Page 2 of 3First1[2]3Last