Mišljenja Priroda i društvo

Priroda i društvo

Zlatko Gall

Zlatko Gall: U kakvoj su vezi jug SAD-a iz 1966. godine i Hrvatska iz 2018. godine? Velikoj!

Priroda i društvo
Jel moguće da su ovi ojkaduri narodni neprijatelji?

Ovaj bi se tekst mogao zaključiti jednom ad hoc prigodnom: kome smeta muzika šta svira, nikad više ne imao mira/di god o'ša, kukavna mu majka, da mu piva samo neka cajka. Ooooooj!

Tog vrućeg kolovoza 1966. na jugu Sjedinjenih Američkih Država nisu samo poslovično gorjeli križevi Ku Klux Klana, pokoje kukuruzište i stračare crnačke sirotinje ili pak automobili i molotovljevi kokteli za rasnih nemira, već i albumi, singlovi, posteri i memorabilije Beatlesa. Lomače i javna spaljivanja organizirali su diljem Juga fundamentalistički pastori i ljuti desničari kojima je, dakako, ruke dao i notorni KKK. Svi oni potaknuti pet mjeseci starom Lennonovom izjavom – dakako istrgnutom iz konteksta – „Beatlesi su popularniji od Krista“.

Na ovim našim stranama u zemlji „socijalizma s ljudskim likom“ protest protiv Beatlesa se baš lijepo uklopio u narativ o licemjernim Amerima koji - eto još jednog čvrstog dokaza - sole pamet o ljudskim pravima a ne daju ih svojim crnačkim građanima, interveniraju u Vijetnamu te spaljuju ploče istim žarom kao nacisti knjige i djela „izopačene umjetnosti“ tri desetljeća ranije.

Zanimljivo, i u tadašnjoj Jugi, unatoč trajnoj sklonosti za (švercanu) dobru robu sa Zapada, ni The Beatles ni domaći „bitlzi“ – što će reći svi oni čija je kosa jedva prekrivala uši a modni se izričaj umjesto sivo - maslinastih i “drekastih“ tonova temeljio na floralnim dezenima – nisu baš najbolje prolazili. I danas ima onih što još dobro pamte da su ih na ulicama prisilno šišali vrijedni i svjesni omladinci ili im VIS-ovsku „dernjavu“ u „frontama“ mjesnih zajednica naprasno prekidale i zabranjivale vazda budne SUBNOR-ovske snage.

Zapravo, povijest ove naše, pa i svake druge popularne kulture s otklonom prema drukčijemu ili pak umjetnosti koja se nije uklapala u kanone bogobojažljivih i patriotskih zdravih snaga, istovremeno je i povijest „zabranitelja“. I na američkom jugu i na balkanskom sjeverozapadu. Ma koliko da se postinformbiroovska i postagitpropovska Juga okretala Zapadu, shvativši da je umjetnost koju ni u paklu droga partijski sekretar koji drži do sebe ne bi stavio doma na zid, ipak zgodno i efikasno propagandno sredstvo. Baš kao i „Ritz bar“, prve kockarnice za inozemne poslovne partnere, „Opatija bajna“ i šlageristika na tragu San Rema.


Čak i onda kad je njezin najpoznatiji i najpopularniji „Mr Morgen“, u estradni vrtlog prve šlagerske petoljetke ušao s ne baš divnim političkim vjerodajnicama pjevača čija je karijera počela na Hrvatskom krugovalu. Jazzeri su, ajmo reći, od početka pedesetih dobro prolazili. Logika je zacijelo bila sljedeća: oni izvode mahom pjesme bez teksta a i glazba im je takva da će svako pristojno čeljade iz zemlje radnika i seljaka već nakon prvog sola nesretnom saksofonistu ili trubaču sočno opsovati majku.

S pojavom VIS-ova iliti vokalno-instrumentalnih sastava stvari su bile drukčije. Jer, i domaći su se poratni „baby boomeri“ u trenu navukli na prasak električnih gitara i lupu bubnja koji „udara samo na dva“.

Čim je ta dernjava koju su nazvali rock glazbom postala ozbiljnija stvar, počele su i zabrane. Ili barem podmetanje klipova pod noge pa si, ako baš želiš biti progresivac sa solima od deset minuta morao na nekom Armijskom festivalu patriotizam dokazati napisavši pjesmu o Prvoj proleterskoj, opjevati Ivu Lolu i odraditi nekoliko besplatnih gaža na radnim akcijama. Doduše, famozni „maspok“ je s dugokosih „visovaca“ skrenuo pažnju na Vicu i šlageraše koji su kukurijeknuli prije negoli je svanulo, na strastvene izvedbe „Nikole Šubića Zrinskog“ i hrvatske trobojke na škrlaku folkloraša no sljedeće desetljeće je punkerima i jezičavim rokerima pokazalo da moć SUBNOR-a i dežurnih čuvara nije nestala odlaskom „najvećeg sina naroda & narodnosti“.

Ljubljanske su punkere i nesretnog Igora Vidmara hapsili zbog bedža „nazi-punks fuck off“ (što je dokaz da su ondašnje zdrave snage i dalje bolje vladale ruskim negoli engleskim jezikom), novosadska Laboratorija zvuka skoro je nahebala jer je njihov „kauboj Vilmož“ nekoga podsjećao na Tita, Lačni Franz je imao okapanja s mariborskim SUBNOR-om, Laibcah od prvog dana bio detektiran kao čista subverzija, Zabranjeno pušenje pojelo svoju dozu dreka i javnih osuda zbog doskočice „crko nam Maršal“, jezičavom Štuliću se zamjerilo što pjeva o Vojtili, Solidarnosti i Poljskoj, a nesretne ljubitelje hair-metala i grupe WASP napalo da su rasisti i desničari…

Prljavo kazalište, Pankrti, Parafi, Termiti… i još mnogi drugi iz prvog punkerskog ešalona dočekani su džonom kojeg je, uzgred rečeno, tih godina spremno podigao i Đorđe „računajte na nas“ Balašević, opanjkavajući punkere u novinama.

A onda su došle devedesete, prema kojima je sve što im je prethodilo bilo kamilica. Počelo je brojenjem krvnih zrnaca, a eto ovih dana dobilo finale i u naporima da se ne dogodi festival ojkanja. Naravno ne Oi! punka, već onog brđanskog autohtonog puštanja glasa ravno iz pete uz lascivne tekstove i pripjeve „oooooj!“.

Pa kad je već tako, i ovaj bi se tekst mogao zaključiti jednom ad hoc prigodnom: kome smeta muzika šta svira, nikad više ne imao mira/di god o'ša, kukavna mu majka, da mu piva samo neka cajka. Ooooooj!

Naslovnica Priroda i društvo

VIŠE IZ RUBRIKE