Mišljenja Priroda i društvo

Priroda i društvo

Zlatko Gall

Hrvatstvo i zajedništvo kao novo bratstvo i jedinstvo

E, baš nam je dugo trajalo… Famozno zajedništvo, domoljubni zanos, ponos na hrvatsku domovnicu i optimizam koji su se, dok je trajala bajka Mundijala, cijedili s televizijskih ekrana i širili Hrvatskom, presahnulo je dok si rekao keks. Ili točnije – Marko Perković Thompson.

Od prvog kadra s pjevačem u "vatrenom autobusu" pa do ugašenog mikrofona prije nesuđene izvedbe "Geni kameni", Hrvatska se iz euforičnog "drugog stanja" vratila u svoju dobro znanu "normalu": podijeljena nepremostivim razlikama koje ni zlatna medalja, a ni pristojniji rast BDP-a ne bi trajnije pokrpali.

Brothers in arms

Bilo je lijepo dok je trajalo i dok se činilo da smo, poput "coolera" Dalića, postali pristojniji, ljudskiji i tolerantniji. Ili, naprosto – bolji od onoga kakvi doista jesmo.

Doduše, i dok je naciju zbog Subinih obrana penala i Raketinih hladnih egzekucija s bijele točke drmala euforija instantnog domoljublja (ili, ako ćete, nacionalnog sebeljublja), svaka je suzdržanost bila shvaćena kao veleizdaja. Kao dokaz hrvatomrstva, kao žal za Jugoslavijom (sic!) ili – u najboljem slučaju – kao nepromišljeno zvocanje koje može poništiti nacionalnu sreću, pridaviti optimizam i razorno djelovati na zajedništvo znojem izboreno na ruskim travnjacima.

Zaboravljajući da zajedništvo – i dok su padale bombe i dok se ginulo po dalmatinskim čukama ili u slavonskom blatu – nikad doista nije postojalo. Zajedništvo stradalnika i izbjeglica koji su istjerani iz zapaljenih domova, zajedništvo s prvih crta bojišnice, gdje su životi i sudbine "brothers in arms" ovisili o suborcima u istome rovu, nije imalo ama baš nikakve veze sa "zajedništvom" ratnih profitera, švercera i poduzetnih hohštaplera privatizacije, "zlatne mladeži" koja je jurcala metropolom u svojim "makinama" ili "zajedništvom" patriota iz kafića koji su glasno licitirali svoje domoljublje.

Hrvatska se odavno rascijepila, a rascijepljena je ostala i danas, kad su negdašnji plitki jarci između onih koji imaju sve i onih koji nemaju ništa postali duboke provalije, a svjetonazorne razlike novo minsko polje. U kojem stradaju samo "manjinci": oni drugi i drugačiji; oni koji se drznu otisnuti se izvan glavne struje. Postajući u trenu sumnjivci, osobe mizernog hrvatstva i izdajnici po kojima se najprije pljuje, a onda lijepe dobro znane etikete.

"Hrvatstvo" – sročeno po samo jednom krojnom arku koji, naravno, uključuje obožavanje Thompsona, nedjeljne mise te bespogovorna prihvaćanja nauka biskupa Košića i Željkice Markić – te "zajedništvo" u prihvaćanju takvog "hrvatstva" postaju ovodobni bliski rođaci sličnih "apsoluta" iz onih vremena. Poput bratstva & jedinstva koje se "implementiralo" i ljutom propagandom i pendrecima i notornim člankom 133 negdašnjeg Krivičnog zakona.

Istina, pendreci ne bubaju po bubrezima i glavama niti će vam itko zbog nepripadanja Thompsonovu jatu odrezati zatvorsku kaznu, no "sankcije" iz turbo-desnih kolumni, pljuvanje i prijetnje s portala, uvrede u kafiću ili na ulici redovita su pojava. Zašto?

Zato što držite da zbog spomena Herceg-Bosne i prostora tuđe države "Lijepa li si" ne može biti neslužbena hrvatska himna (sportaša), da "Za dom spremni" nije stari hrvatski pozdrav iz opere "Nikola Šubić Zrinski", da se o mirovinskoj reformi ne može ozbiljno govoriti u trenutku kad mirovine dvadesetak godina poslije rata stječu nove tisuće ratnih "penzića", da nam je pravosuđe "za umrit od smija", a zdravstvo za plakanje, ili da u notornom HNS-u sjede likovi s kriminalnom prošlošću…

Ili možda zbog toga što držite da naši zajednički nogometni heroji iz Moskve nisu i u privatnom životu i izvan travnjaka supermeni, nego (samo) mitološka bića poput kentaura. Pola ljudi, a pola konji.

Živjeti u demokraciji – a još više živjeti demokraciju – znači imati pravo – i davati ga drugima – da misle i govore po svojoj savjesti. Ili svjetonazoru. Dakako, ako time ne ugrožavaju druge, ako ne ispovijedaju mržnju, ne potiču na netrpeljivost ili zločin.

Iako sam na drugoj strani kad je u pitanju sve ono što (svojom voljom) predstavlja Marko Perković Thompson, branio sam i branit ću njegovo pravo da pjeva gdje, kome i kada hoće (naravno, i u pulskoj Areni), da Željkica Markić raspisuje svoje referendume i organizira procesije "za život", a Vlado Košić s oltara propovijeda što mu je na duši. Naravno, sve dok ne krši zakone koji – dakako – za sve nas moraju biti isti.

Zlatno pravilo

U svojoj biti stvari su tako vraški jednostavne. I zovu se – zlatno pravilo. Iliti, ne čini drugima ono što ne želiš sebi. Nije riječ samo o pravilu koje je utkano u temeljima raznih etičkih sistema, u samom fundamentu koncepta ljudskih prava, nego i u najrazličitijim religijama.

Konačno, i skupština svjetskih religija je 1993. usvojila Deklaraciju prema globalnoj etici, koja proglašava ovo pravilo kao zajedničko načelo i za 143 najveće svjetske religije. Uključujući, naravno, i kršćanstvo.

Kad bi se barem koji put prije negoli odu na nedjeljnu misu toga sjetili pljuvači, mrzitelji te verbalni zlikovci s društvenih mreža i portala.

Naslovnica Priroda i društvo

VIŠE IZ RUBRIKE