Mišljenja Priroda i društvo

Priroda i društvo

Zlatko Gall

Zašto srebrni Zlatko nikad neće biti Srebrić

Nakon što su se stišale emocije, potrošile bengalke, ispraznili šleperi piva, splasnula euforija a reprezentacija spektakularno dočekala u Zagrebu, nogometna trakavica iz Rusije vam je vjerojatno barem malo dosadila. Baš kao i grintanja o nepostojećem slobodnom udarcu i penalu, priče o malom pastiru s Velebita, hrvatskoj predsjednici koja je strastveno izgrlila i francuske rezerve s klupe ili o poznatom hrvatskom „bolesniku“ koji je nesposoban za sudsko ročište no čio & veseo za mahnitanje na stadionu.

No, moskovsko „srebro“, uspjeh nacionalnog tima te (posebno) lik & djelo Zlatka Dalića još će se mjesecima spominjati. Ne više naravno na sportskim stranicama već u kolumnističkim i komentatorskim zabranima. Zna se i zašto.

A di su rodijaci

Luzerska, nefunkcionalna, siromašna te korupcijom i nesposobnošću premrežena Hrvatska koja na skromnoj sisi hrani desetke političkih parazita, lažnih menadžera iz javnih poduzeća, „rodijaka“ i stranačkih aparatčika, u Rusiji je pokazala neko drugo lice. Ono znanja, sposobnosti, profesionalnosti, požrtvovanja, vjerovanja u zajedništvo i – naravno – viziju prvog među jednakima: selektora Dalića.

Namjerno (pa neka mi zamjeri tko hoće) ne spominjem domoljublje. Ne samo stoga što je ono postalo jeftina floskula ukaljano i ukazivanjem nepravomoćno osuđenih velikih „domoljubnih“ hohštaplera, lopova, utajivača poreza te „sinkopiranih“ recidivista na stadionskim tribinama i u počasnoj loži - već zbog neosporne činjenice da je moskovski uspjeh stigao prvenstveno zbog profesionalne požrtvovnosti, truda i znoja uloženog u stjecanje vještina te apsolutnog povjerenja u „tihog čovjeka“ na čelu reprezentacije.

U selektora koji je svojim ljudskim i profesionalnim integritetom odvalio zvučni šamar svemu onome što je od „repke“ sa sjajnim igračima činilo se trajno preplaćenim na „niske vrhunce“ i HNS-ove kamarile u kojoj je glavnu riječ
vodio međugorski bjegunac od hrvatskog pravosuđa, stvorilo najomraženiju družinu u zemlji.

Zar je onda čudno da su i mediji i javnost – podjednako ona s društvenih mreža i iz kafića – u Zlatku Daliću vidjeli ono „nešto“ što je odavno uteklo s hrvatske javne scene. Čovjeka koji je sve u životu postigao sam, čije su profesionalne vjerodajnice stečene znojem i odricanjem a ne „guzouvlekačkim“ poltronstvom ili stranačkim i rođačkim vezama.

Vjernika koji svoju vjeru živi a ne nosi poput stranačkog bedža na reveru, pristojnog gospodina koji se ne bahati kad pobjeđuje niti kmeči kad gubi; lidera iz svlačionice i s terena koji od igrača ne traži ništa više od onoga što je i što bi učinio sam.

I eto „tajne“ hrvatskog fascinantnog nogometnog uspjeha. Ako ćete i formule istinskog domoljublja. Grdovićeve nazdravičarske pjesmice, Thompsonove domoljubne budnice i jurišni hitovi, bengalke i automobili okićeni nacionalnim trobojkama, predsjednica kao raspojasana „groupie“ šiparica u crveno-bijelim kvadratićima, političari s navučenim dresovima preko bijelih košulja, skorojevići na ruskim tribinama ili pripiti tinejdžeri kojima je uspjeh „repke“ bio alibi za ludovanje po kafićima… sve je to samo folklor koji s domoljubljem ima veze koliko i HNS s uspjehom ove reprezentacije.

Jer, zaboga i Mamićevi „klimoglavci“ i poltroni, i selektori na daljinski upravljač, i korumpirani nogometni suci, i „stratezi“ HNS-a baš kao i njihovi politički zaštitnici, držali su ruku na srcu, navlačili dres sa crveno-bijelim kvadratićima, isticali svoje domoljublje, punoga grla pjevali Thompsona i proklinjali „orjunaše“, „komunjare“, „yugo zombije“ i sve one kojima je trulež iz Rusanove i stranačkih kabineta podizala želudac. Dalićeva reprezentacija je ovog puta uspjela unatoč svemu tome samo je pitanje hoće li se razlozi njenog uspjeha doista ozbiljno shvatiti.

Pozdrav iz Međugorja

Nisam po prirodi pesimist no iskreno sumnjam u to. Uspjeh se naime od trenutka kad je postalo izgledno da bi Hrvatska mogla ući u drugi krug natjecanja nastojao kanalizirati u mutne vode politikantstva i pseudo-domoljublja. Kao dokaz da je „dijaspora“, eto, u njemu odigrala ključnu ulogu što, naravno, kao izdajnike u trenu etiketira sve koji ronzaju na pravo političkog odlučivanja onih koji „domovini predaka“ ne plaćaju porez.

Ili čak kao konačan trijumf “djece oluje“ nad jugonostalgičarima, orjunašima sa splitske sjeverne okuke i komunjarama. A oni, naravno, po „defaultu“ mrze sve hrvatsko. Pa i „repku“. Uskakanje političara u Dalićev vlak, licitiranje lažnih zasluga za uspjeh reprezentacije i presvlačenje HNS-ovih štetočina, zacijelo će nažalost u drugi plan baciti onaj ključni razlog zašto će se polovina srpnja 2018. pamtiti kao „dani ponosa i slave“.

Kao dani kad su profesionalci s hrvatskom putovnicom bili na visini svojeg profesionalnog ugleda; kad su u dresu nacionalnog tima pokazali da uspjeh (pa ako ćete i golem novac koji su trudom i talentom zaradili) donosi samo požrtvovan rad, proliveni znoj i „petlja“ (eto domoljublja!) a ne veze i podobnost. Ili osobni interes „sponzora“ s privremenom adresom u Međugorju i njegovih jarana u politici.

Naslovnica Priroda i društvo

VIŠE IZ RUBRIKE