Mišljenja Parangall

Parangall

WILCO: Wilco – The Album

Izvođač: WILCO
Album: Wilco – The Album (Nonesuch – Dancing Bear)
Ocjena:  *****

The Album iliti samo Wilco, ovoljetni novi studijski projekt negdašnjih predvodnika roots/alter-countryja, a danas, bez puno pretjerivanja, jednog od najintrigantnijih “transžanrovskih” pojava u američkoj popularnoj glazbi, posve sigurno nije projekt tako smion kao što je bio eksperimentalni Yankee Hotel Foxtrot niti tako savršena fuzija svih izvornih utjecaja kao Being There.

No, unatoč tome, spreman sam obje ruke gurnuti u vatru braneći tvrdnju da je upravo The Album najbolji komad u ukupnoj diskografiji banda, odnosno da je “nepodnošljiva lakoća skladanja” Jeffa Tweedyja – i jučer i danas alfe i omege Wilca – te sve njegove iznimne autorske vrijednosti bljesnula onozemaljskim sjajem upravo na naizgled tako “običnom” i nepretencioznom albumu koji se – upravo u vrućoj ljetnoj sezoni za nama – ispijao na dušak.

Sve što se čuje na The Albumu, moglo se čuti i na prethodnim albumima Wilca. Ako je fascinantna You Never Know ultimativan pop broj s melodijom koja je zaraznija od svih vrsta i podvrsta gripe, slične su se fete mrsnih pop slastica nudile i na sjajnom albumu Summerteeth, a Beatlesi ukazivali kao nadahnuće i na Being There. No, You Never Know nije samo jedna od najboljih (najbolja!) recentnijih posveta rukopisu Lennona-McCartneyja i gitari Georgea Harrisona, nego po dubokom uvjerenju najbolja skladba minulog ljeta.

Njezine beatlesovske harmonije, križane s mrvicom Marca Bolana te prepoznatljivim širokim zamasima gitara po matrici najboljih komada iz portfelja sjajnog Jeffa Lynna i njegovih recepata korištenih za ELO, solo albume Georgea Harrisona i Travelin’ Wilburyse, nisu proizišle iz pametnog odabira s globalnog švedskog stola povampirenih retro trendova, nego rezultat dubokog razumijevanja onog najboljeg što je u šezdesetima i sedamdesetima iznjedrila rock scena s obje strane Atlantika.

Album tako otvara Wilco (the song) kao bezgrešan komad usisanih i posvojenih utjecaja od bowievskih berlinskih tonova do garažnog rocka, a već sljedeća, Deeper Down, vodi prema beatlesovskim Sgt.Pepper suzvučjima te parsonovskom poimanju “cosmic music” s izvanzemaljskom pedal steel gitarom, a gitarski je “kozmički” twang dao glavni ton i temi One Wing.

Bull Black Nova u priču uvodi i klavijature s primislima na Kraftwerk, ali i zgodan derivirani riff na tragu klasičnih Kinksa, dok je You An I – duet Tweesdyja i Feist − još jedna pop čarolija za prste polizati, a Country Disappeared maestralni ulazak u melankoličnu americanu Lambchopa... Album zatvara klavirska Everlasting Everything, kao još jedan izvanserijski broj koji duguje ponešto McCartneyjevim grand-baladama i bogato orkestriranom britpopu šezdesetih (pamti li još itko Eloise i Barryja Ryana?).

Wilco će posve sigurno nastaviti svoj fascinantni diskografski niz, no teško da će ijedan budući album nadglasati zvukove ljeta The Albuma iz godine Gospodnje 2009.

Naslovnica Parangall