Mišljenja Parangall

Parangall

Zlatko Gall

Demoni i duhovi novog doba

Izvođač: DEPECHE MODE
Album: Spirit (Columbia - Menart)
Ocjena: *****

Prvi ovogodišnji album s vjerodajnicama za sam vrh rang liste najboljih albuma u 2017! I to bespogovorno.
“Spirit” nije samo sjajan novi album Depeche Modea, on je prva glazbom i stihom iskazana dijagnoza “vrlog novog svijeta” populizma, lažnih vijesti i ksenofobije koja se nakon Brexita i Trumpovog dolaska na vlast širi Starim kontinentom poput španjolske gripe i bubonske kuge. Uz ne više puzeću već galopirajuću pojavu apsolutnog nazadnjaštva i “devolucije“.

Depeche Mode su se još od nastupnog albuma zarazno-naivnog sinti-popa neprestano mijenjali, rasli i tvrdoglavo odbijali okoštati u vremenu i samo jednoj žanrovskoj niši. U “Spiritu“ možete naići na nešto što vas podsjeća na zvuk koji je dominirao sredinom osamdesetih ili na skladbe na tragu radova s “Playing The Angel“ ili “Delta Machine“ no produkcija (koju potpisuje James Ford, znan po suradnjin s Artic Monkeys ili Florence + The Machine) i cijeli blok protestnih-političkih brojeva odvlače ga u novu avanturu. U vrijeme današnje.

Album - kao programatski broj - otvara “Going Backwards“: mračna “sudbinska“ tema s klavirom u uvodu, sjajnim raspletom teme s reskim gitarama, klavijaturama i višeglasjima Gorea i Gahana. I znakovitim tekstom koji govori o “devoluciji“, civilizacijskom “hodu unatrag“ i povratku na “pećinski mentalitet“.

“Where Is The Revolution“ je istog mračnog tona u uvodu i sjajnog refrena - što je jedna od odlika gotovo svih brojeva “Spirita“ - uz poziv na pobunu (revoluciju) a “The Worst Crime“ - fascinantan sporovozni broj s rasplinutom atmosferom - nova razorna dijagnoza svijeta u kojem živimo. Svijeta u kojem smo i mi sami - kao apatični kolebljivci i neobrazovana raja - počinili “zločin“, dopuštajući da nas (lažnim informacijama) zavedu loši političari. “Scum“ nastavlja u istom mračnom tonu s krautrockerskim timbrom, distorzijama, pulsirajućim sintovima i nevjerojatnim plesnim ritmom. Ono “šljam“ iz naslova se očito odnosi na “trumpizam“.

“You Move“ nakon uvodnog četverolista nabrijanih politiziranih tema otvara “blok“ skladbi koje se - makar formalno - bave starim omiljenim sadržajima: odnosima, emocijama, tragičnim ljubavima... “You Move“ je tako ritmički razigran broj u lijenom grooveu, no s daškom “Ultre“ i kasnih osamdesetih, dubokim/muklim basom i bogatim slojevima sintesajzera te udaraljki.

Dakako, i zaraznog refrena. Kao i na cijelom nizu recentnijih albuma Depeche Mode ponovo posvećuju golemu pažnju atmosferi i raskošnoj zvukovnici, no ovog puta ništa manje i melodiji te upečatljivim riffovima kakve je Martin Gore “proizvodio“ kao na traci u osamdesetima.

“Cover Me“ ima uvod gotovo kao kakav stari chamber-pop broj iz zvjezdanih dana Brill Buildinga. Dave Gahan se oduvijek sjajno snalazio u ulozi croonera pa je i ovog puta bljesnuo i u prvom “suzdržanijem“ dijelu laganice i dramatičnoj - doslovno krautrockerskoj - završnici broja koji, posebice u instrumentalnom finalu, kao da je objedinio najbolje iz barem četiri dekade “elektroničke“ glazbe. Minijatura “Eternal“ se turobnim tonovima “gudačkog kvarteta“ savršeno naslanja na prethodni broj, predstavivši u najreprezentativnijem izdanju i Gahana i onu emocionalnu i intimističku stranu Depeche Modea.

“Poison Heart“ je treći uzastopni zgoditak spomenute poetike; još jedan biser Goreovog autorskog rukopisa, sjajnog Gahana i fascinantnih glazbenih rješenja koja još više naglašavaju vezu Depeche Modea s (uvjetno rečeno) poetikom cham ber-popa Brill Buildinga. Iskazanu, dakako, drugim glazbenim sredstvima. No s jednakom dozom sjajne izvedbe, drame i glazbene imaginacije.

“So Much Love“ - jedna od skladbi na tragu brojeva iz druge polovine osamdesetih - donosi ubrzanje u prpošnoj temi ozračenoj industrialom i savršenim gitarskim umecima uz efektna dvoglasja Gahana i Gorea. U istom stilskom prostoru su i “Poorman“ (s handclappingom, muklim sint-basom i pijukanjem sintesajzera u maniri osamdesetih te sjajnim gitarskim fraziranjima) te “Cover Me“ s obilatom dozom upliva krautrocka.

“No More (this is the last time)“ također “gura“ mukli sint-bas u zavodljivom grooveu, dok je zaključna “Fail“ - na prvu vraški jednostavna a opet slojevita - laganica s jasnom porukom izraženom riječima “naša je savjest bankrotirala, o baš smo sjebani!“.

I kao svojevrsni protestni album za novo doba i kao “običan“ album s ljubavnim temama, “Spirit“ je veličanstven. Brit Award i Grammy, ali i visoko mjesto u godišnjim izborima kritičara zacijelo mu se već sada u prvom tromjesečju 2017. ozbiljno smiješe.

Naslovnica Parangall