Mišljenja Parangall

Parangall

Zlatko Gall

JIMI & THE GARAGE BAND Narcist i Zlatousti/Kamera za snove

Izvođač: JIMI & THE GARAGE BAND
Album: Narcist i Zlatousti/Kamera za snove (Dallas) (digitalno izdanje)
Ocjena: *** ½

Saša Jimi Kesić - splitsko "dite“ s beogradskom adresom - konačno je objavio album (zapravo dva albuma po cijeni jednoga) zamislivši projekt i kao inventuru svojih šarenih žanrovskih nagnuća i kao pravi autorski portfelj.

Za one manje upućene u stanje na splitskoj sceni osamdesetih, mali podsjetnik: Jimi je s Dinkom Fazinićem bio glavni motor vraški zanimljivogh no nikad do kraja realiziranog banda "Tužne uši", a onda, u dvijetisućitima, "sideman“ Biškićeva novog Narodnog blaga.

Istovremeno radi i na svojem samostalnom materijalu kao Jimi & Garage Band iako je, najčešće kao "sam svoj majstor“, svirajući sve instrumente mahom sam u studiju zgotovio hrpu materijala. Očito svjestan svojih raznorodnih žanrovskih nagnuća koji bi se, poput rogova u vreći, boli jedan s drugim Jimi je pametno odlučio skladbe podijeliti na dva odvojena CD-a integrirana u jedinstveno digitalno izdanje Dallas Recordsa.

"Narcis i Zlatousti“ je sam etiketirao "pop albumom“ a njegovog pratitelja "Kamera za snove“ "indie popom“. Koliko su ove odrednice točne ili precizne nebitno je jer one ipak funkcioniraju kao uputa za potrošaće. Čini mi se - možda griješim? - i kao svojevrsno "pismo o namjerama“ Kesića autora, svjesnog da ima materijal prikladan za tuđe izvedbe, i Jimija samostalnog izvođača.

Čiji su autorsko-izvođački nerv i stilistika presudno ozračena osamdesetima te iskazani u "Kameri za snove“. Album otvara solidna "Na šalteru Pakla“ kao ogledni primjer zgodnih srastanja raznorodnih sazvučja, citata EKV-ove "Zemlje za nas“ u izvedbi dječjih vokala te post-pankerske vožnje nadahnute Ekatarinom.

"Spremno smo pogazili sve“ ima reminiscencije na Depeche Mode i srodna prožimanja "electro popa“ s gitarskim praskom, "Izgubljeni u traženju“ - s otvorom panoramske elektronike - jednom nogom je u stilistici osamdesetih a drugom u ovodobnim indie stilizacijama (kojima su, uzgred rečeno, skloni i bandovi poput XX) a slična se rješenja očituju i u svim preostalim brojevima albuma.

"Imam li izbora“ recimo, asocijacijama sklonom starom uku, djeluje kao zagrljaj U škripcu (album "O je“) i EKV-a... i najuvjerljiviji je broj albuma dok je naslovna tema s reskom gitarom a la Nine Inch Nails i - opet - "ekaveovskom“ strukturom broja, prožeta "panoramskim“ fludinim dijelom koji vuče na Davida Sylviana.

Album "Narcis i Zlatousti“ je mekši, već na prvu prohodniji no u osnovi sa istim nagnućima. Zapravo, s boljim vokalom većina brojeva na albumu su mi dopadljiviji od tema s prethodnika i mogli bi proći kao više no solidni i radiofonični brojevi. Usuđujem se kazati superiorniji lijepom broju skladbi hrvatskog "ozbiljnijeg“, "indie“ ili "alter“ popa.

Primjeri tomu su laganice "Da li“ i "Pjesma je u molu“, rockerski brzac "Zastave“ - koji bi sjajno legao Psihomodo Popu, osunčana "Divan je dan“ ili electro-pop gitarska fuzija "Možda“ (koja baš nekako zahtijeva urbanovski vokal)...

Kao autorski portfelj Jimijev dvostruki paket je nesumnjivo vrijedan pažnje no kao "finalan“ proizvod trebao bi ipak bolji vokal i nešto više studijskog (producentskog) rada.

Bilo kako bilo, Saša Jimi Kesić je svoje napravio, pokazao autorsku potentnost i "očistio škafetine“. Što je presudno za korak dalje. Pravac je više no dobro zacrtan.

Naslovnica Parangall