Mišljenja Parangall

Parangall

Zlatko Gall

ROLLING STONES Blue & Lonesome

Izvođač: ROLLING STONES
Album: Blue & Lonesome
Ocjena: *****

"...Ulazim u omanju prostoriju u kojoj se uza zid nalazi osnovna, garažna postava benda. Dvije gitare, bas i bubnjevi, orgulje B3 (Hammond - op.Z.G.) u kutu. (...) Mick mi želi dobrodošlicu na probu. Keith, Ronnie i Charlie (iza svojih bubnjeva) pridružuju se srdačnim pozdravima. Imaju mala Fenderova pojačala nagurana jedno pored drugog, baš onako kako bi ih namjestio bilo koji bend u klubu Forth Monmouth Teen neke gluhe subote u šezdesetim godinama.

Nema tu modernih pedala, brda zvučnika, samo gola oprema za stvaranje rocka, čista i nepromijenjena. (...) Mick, uvijek britak i poslovan, prilazi onom lijevom (mikrofonu). Ja uzimam desni, on odbrojava a Keith, od kojeg sam s ploče skinuo svoj prvi gitarski solo, uklizava u otvarajući rif pjesme "Tumbling Dice“. Upoznao sam mnoge nadahnute ljude na svojim putovanjima, ali nitko nije tako nebeski divan kao Keith Richards. (...) Velika grupa uvijek je stvar kemije. Izbliza kemija među ovim glazbenicima jedinstvena je. Keithova se gitara naslanja na Charliejeve bubnjeve, stvara zamah koji kotrljanje pretvara u udaranje. Ovo je zadnji rock'n'roll-bend...“.

Hebeni album

Tako je o svom gostovanju na koncertu Rolling Stonesa i probi u maloj prostoriji za vježbanje pisao u autobiografiji Bruce Springsteen. Ako je itko posumnjao u Bossovu "dijagnozu“ o "zadnjem rock'n'roll bandu“ s korijenima u garaži (te rhythm and bluesu i bluesu), kao gola istina mu je u lice doletio novi album Stonesa "Blue & Lonesome“. Prvi studijski album nakon 11 godina, pa coveri vremešnih standarda - ili manje poznatih skladbi - bluesa kao dokaz gerijatrijskog sindroma boljeg pamćenja događanja od prije pedesetak godina negoli jučerašnjeg ručka? Ultimativni pokazatelj presahlog autorskog nadahnuća Jaggera i Richardsa? Nostalgični trip u bolju prošlost?

Ništa od toga. Jer "Blue & Lonesome“ je - ispričavam se na rječniku - hebeno dobar album. Veličanstven!
Jaggerova usna harmonika, valjanje ritma koji melje sve pred sobom poput teretnog vlaka na nizbrdici, prepleti gitara, klavira i usne harmonike te Mickov do kosti bluesy vokal od stare teme Little Waltera "Just A Fool For You“ sa singla Checker Recordsa iz 1962. skrojile su savršeno čitanje blues standarda te postale izjava ovjerena na onom mitskom raskrižju na kojem je Robert Johnson prodao dušu Đavlu u zamjenu za tajnu i misterij bluesa. A ona pak veli - mi smo bili i ostali vraški dobar blues band.

Krug je naizgled zatvoren. Velim naizgled jer nimalo ne sumnjam da će Rolling Stones - koji su u studiju u svega tri dana snimili album blues covera, otpočevši session kao zagrijavanje prije snimanja pjesama za novi autorski projekt - brzo izići i sa svojim svježim studijskim materijalom. No simbolika kruga je ipak neminovna jer čak i apsolutne nevježe po pitanju povijesti rocka i samih Stonesa moraju znati da su rhythm and blues i blues od samih početaka upisani u genetski kod Rolling Stonesa.

Sjajno je o tome svjedočio i Keith u autobiografiji "Život“, prisjećajući se pionirskih dana iz 1962. "Cijele dane, svakog dana, sjedili bismo ispred zvučnika, nastojeći dokučiti kako su te blues stvari odsvirane. Sjeli bismo na pod s gitarama u rukama. I to bi bilo to. Proces učenja sviranja nekog instrumenta nikad ne prestaje, ali se u ono vrijeme to u velikoj mjeri svodilo na traženje zvuka. Ako ste željeli svirati gitaru, morali ste se odlučiti za određeni zvuk. Mi smo odabrali zvuk čikaškog bluesa, nastojali se približiti tom zvuku što smo bolje mogli - dvije gitare, bas te bubnjevi i klavir - i sjedili bismo ondje nastojeći preslušati svaku ploču koju je Chess Records ikad izdao (...) Bila je to naša škola; tako je naš bend nastao...“

Mickova nova mladost

Mada im to nije bila izvorna namjera, 54 godine kasnije Stonesi nisu samo pokazali da su školu odavno završili i taj prokleti čikaški (amplificirani) blues i njegov zvuk usvojili (a onda autorskim brojevima i organskim rastom prerasli), nego mu i snimkama s "Blue & Lonesome“ podigli pravi spomenik. Zajedno s glazbenicima koji ih redovno prate na turnejama i Ericom Claptonom koji se ukazao na dva broja (igrom slučaja jer u susjednom je studiju u to vrijeme miksao svoj materijal), Stonesi svakako nisu imali nikakvih problema u prizivanju sviračke čarolije ranih Chessovih zgoditaka i zvukovnice čikaškog bluesa. "Lonesome & Blue“ nije zbog toga velik album. Konačno, željenu tehničku razinu i zvučnu patinu zacijelo bi postigli i daleko manje iskusni i kompetentni bandovi i iz redova domaćih blues snaga.

Ona glavna "fora“ ili, ako ćete, značaj albuma je što na njemu Stones funkcioniraju - u onom springsteenovskom smislu - kao bend iz garaže. Kao ekipa koja uživa u svakoj odsviranoj noti čudesnog blues groovea bez potrebe za brzoprstićkim preseravanjima ili tehnološkim studijskim mogućnostima: kao družina koja se vraški dobro zabavlja odsviravši iz duše (i onog organa "dolje“) glazbu koju i danas jednako strastveno vole kao u vrijeme početaka. I baš zato su Jaggerov glas i sjajna jecajuća usna harmonika tako iskreni, uvjerljivi i zavodljivi, Keithovi pasaži i ritam gitara do bola jednostavni i čarobni, Ronovi riffovi minimalistički i moćni a Charliejev bubanj radi kao gipka kralježnica crnačkog atleta... A kad već spominjem Rona Wooda u društvu izvornih frikova bluesa (Mick, Keith i Charlie), i on se našao kao svoj na svome jer, da se ne zaboravi, s Jeff Beck Group i kasnije u Facesima i on je bio temeljito ozračen bluesom i rhythm and bluesom.

U "Commit A Crime“ Howlin' Wolfa (Chestera Burnetta) Mick pjeva kao napaljeni mladac iz bluesom nadahnutog rock banda dok se "ispod“ poput lavine valja moćna ponavljajuća fraza s dvjema gitarama u prepletima i sveprisutna usna harmonika. Naslovna "Blue & Lonesome“ eksplodira u uvodu - odajući gdje je tajna mnogih kasnijih blues-rock balada - prije negoli se zakotrlja kao emocijama (krvlju, znojem i suzama) natopljen sporogoreći blues. Stonesi ni ovdje kao i nigdje drugamo na albumu nisu željeli reprint iliti faksimilnu kopiju izvornika precrtavanjem originalnih aranžmana ali bogme ni ovodobnu tehnicističku reviziju. U žišku pažnje je "samo“ organski čikaški "zvuk“ i temeljni kroj skladbe (s izvornom progresijom akorda) kojoj onda band daje svoj timbar.

Pečat koji je modeliran i izbrušen sirovom strašću i užitkom svirke. Kao u još jednom sporogorećem bluesu za rezanje žila "All Of Your Love“ Magic Sama (Samuela Maghetta) s gitarskim naglascima, klavirskim solom i usnom harmonikom te Jaggerom čija soulom ozračena izvedba balansira na granici između Vana Morrisona i Erica Burdona. "I Gotta Go“ Little Waltera besprijekoran je blues brzac a "Everybody Knows About My Good Things“ Little John Taylora jedan od fascinantnih vrhunaca albuma. Ne samo zbog Claptona koji je odsvirao maestralan no nenametljiv solo prepoznatljivog tona i rukopisa već svirke cijelog banda i - opet - Micka koji se, eto, unatoč vječnoj ulozi Keitha Richardsa kao najpoznatijeg i najodanijeg zagovaratelja "otajstva bluesa“, promeće u glavnog junaka albuma.

Sporogoreći uz sto na sat

Ima toga još..."Ride 'Em On Down“, klasik Eddiea Taylora, moćan je up-tempo komad s bandom koji vozi sto na sat a "Hate To See You Go“ Little Waltera rasni boogie-blues odsviran na dah u grooveu. U "Hoo Doo Bluesu“ Otisa Hicksa Jagger je odradio sjajan posao i kao svirač usne harmonike (ne smije se zaboraviti da je "usnjak“ u ona davna vremena iz prve faze Stonesa bio u opisu radnog mjesta Briana Jonesa) i pjevač transformiran u ulogu starog bluesmana s muklim vokalom.

U "Little Rain“, do bola emocionalnoj žalopojki Jimmyja Reeda, Mick je u posve drugoj roli: s mladenačkom snagom i svježinom da bi u "Just Like I Treat You“ - broju Williea Dixona s izvrsnim gitarskim dionicama i odličnim uletima usne harmonike - bljesnuo kao mladac s nastupnih vinila Stonesa. Broju velikog Williea Dixona je pripala i završnica. "I Can't Quit You Baby“ je još jedan veliki blues - sa senzacionalnom Claptonovom gitarom i jednako božanskim Jaggerom - od onih koji su tako duboko utjecali ne samo na Stonese već i na Claptona, Fleetwood Mac u onoj fazi s trima gitaristima (kad su u Chess studijima snimili svoju posvetu čikaškom bluesu), Pagea i Zeppeline... i cijelu bulumentu engleskih blues rockera.

"Blue & Lonesome“ je bez zadrške veličanstven album. Nezaobilazan u svakoj kolekciji ljubitelja Rolling Stonesa i bluesa. A ako vam pak treba dodatna pratnja, nije zgorega posegnuti i za dvadesetak godina starim izdanjem "Stone Rock Blues“, na kojem su originalne izvedbe skladbi - u rasponu od brojeva Chucka Berryja, Muddyja Watersa, Boa Diddleya pa do Howlin' Wolfa, Arthura Alexandera - koje su prije ovog albuma snimili Stonesi. Kao zanimljiv usporedni materijal ili, ako ćete, novi dokaz koliko su dobro bijeli dečki s Otoka usvojili amplificirani čikaški blues.

Naslovnica Parangall