Mišljenja Parangall

Parangall

Zlatko Gall

A TRIBE CALLED QUEST We Got It from Here... Thank You 4 Your Service

Izvođač: A TRIBE CALLED QUEST
Album: We Got It from Here... Thank You 4 Your Service (Epic - Menart)
Ocjena: ****

Oduvijek su postojali - nekad bolji i nadahnuti, nekad pak osrednji ili očajni - glazbenici "savjesti“; ljudi koji su željeli svojom glazbom (tekstom) dati kritički osvrt na vlastito okruženje.

A Tribe Called Quest nesumnjivo su od te sorte pa ne čudi da je i njihov povratnički album - prvi nakon 18 godina hibernacije banda i albuma "The Love Movement“ - do srži natopljen politikom, odnosno zamišljen i odrađen kao "jezičav“ komentar završnice američkih predsjedničkih izbora.

Premda snimljen prije neočekivane Trumpove pobjede, neosporno je uhvatio raspoloženje onog dijela američke populacije koju je njegov ulazak u Bijelu kuću užasnuo i bacio u "bad“. Baš kao što je i članove banda pogodila smrt utemeljitelja Phifea Dawga u proljeće ove godine, kojemu je lijepim dijelom, a posebice u temi "Black Spasmodic“, album također posvećen.

Mnogo se toga promijenilo za osamnaestogodišnjeg izbivanja banda sa scene. Ono što je bilo osobni pečat A Tribe Called Questa - alternativni hip-hop kao kontrapunkt gangsta rapu i njegovom mačizmu s fokusom na teme koje tište crnačku zajednicu te jazzy elelementi sa sporovoznim semplovima - odavno nije dio eksperimenta već mainstreama. Logično pitanje stoga je glasilo kako će band odgovoriti izazovima novog doba.

Odgovor je stigao već prvim brojem "The Space Program“ sa sporovoznom ambijentalno obojenom jazzy elektronikom (no s izvrsnim beatovima) koja kao da je izravno zaklamana na albume iz devedesetih. Posebice "The Love Moment“ no, s neočekivanim uplivima novog vremena. Uz pomalo i bizaran popis gostiju: Kendrick Lamar, Elton John, Jack White, Andre 3000, Busta Rhymes, Consequence...

Semplovi su posebno zanimljivi i maštovito odabrani pa se, recimo, tu našla neočekivana "Benny And The Jets“ Eltona Johna, sjajna "Lost Somebody“ - posvećena Phifeu - počinje kao rasni jazz broj s repetitivnom klavirskom frazom, vokalom Katie Cadet, povremenim rafalima doboša a završava neočekivanim gitarskim eksperimentom gosta Jacka Whitea.

"We The People“, možda najbolji broj albuma, vozi mračni bas iznad kojeg Tip i Phife ispaljuju rafale o ksenofobiji, rasizmu, u "Conrad Tokyo“ Phife poručuje "klincima“ da se ne zezaju (s izborima) jer su vremena šugava i ozbiljna, repajući iznad jazz podloge koja u završnici broja ponovno postaje smioni zvučni eksperiment.

S gitarom u prvom planu. "Solid Wall Of Sound“ ima nadahnutu kombinaciju muklog robusnog basa i "skrečanja“ koji prerastaju u lirsku pjevanu dionicu s Busta Rhymesom i "pretumbanim“ klasikom Eltona Johna, "Dis Generation“ ubacuje u igru razigranu gitaru i opušteni jazzy karipski štih koji se protežu i na sljedeću "Kid“, dok "Melatonin“ s gitarom ulazi čak u prostor world musica.

"Black Spasmotic“ je građena na podlozi reggae stilizacije kao još jedna posveta Q-Tipa preminulom Phifeu, "Killing Season“ sjajno poigravanje s glazbenim "teksturama“ - oporim tekstom i gotovo lirskom melodijom a "Moving Backwards“ sjajan ulazak u Princeov prostor.

Zaključna "Donald“ - naravno - “posveta“ je Donaldu Trumpu.
Bez obzira je li hip-hop - ovaj današnji ili onaj iz devedesetih - vaša "šalica čaja“, novi (i zacijelo i oproštajni) dvostruki album A Tribe Called Questa zaslužuje punu pažnju.

Naslovnica Parangall