Mišljenja Parangall

Parangall

zlatko gall

NICK CAVE & THE BAD SEEDS Skeleton Tree

Izvođač: NICK CAVE & THE BAD SEEDS
Album: Skeleton Tree (Bad Seeds Ltd)
Ocjena: *****

Svi to, naravno, znaju: 16. album Nicka Cavea i Bad Seedsa "Skeleton Tree" očekivano je ozračen lanjskom tragičnom pogibijom Nickova sina Arthura. Očekivano i neizbježno jer, kako je to kazao sam Cave, vrijeme je rastezljivo poput lastika, no prije vas ili kasnije vrati natrag u osobni užas, u tragediju i dramu.

"Skeleton Tree" je već na prvu – ali i nakon opetovanih slušanja – izrazito emocionalan, intenzivan, ali i izravan i neuljepšan album. Ima u toj ocjeni možda i dio projiciranih očekivanja publike koja dobro znade za Caveovu osobnu tragediju. Album je doduše uglavnom bio definiran i snimljen koncem 2014. (mada se snimanje nastavilo i u jesen prošle godine, a završilo početkom 2016.), no u izvedbi, sirovoj emocionalnosti – što mnoge navodi na pomisao da je riječ o svjesnom postupku tijekom završnog miksanja albuma – pa i tekstovima, bol zbog gubitka sina je gotovo sveprisutna i fizički opipljiva.

Stoga i tako zloslutno i užasavajuće zvuče stihovi uvodne "Jesus Alone" napisane prije tragičnog pada Cavea juniora s klisure i njezino mračno-proročko "pao si s neba, skršio se u polju pored rijeke Adur". Mračni, gotovo morbidni industrial iznad kojeg se valjaju Caveov vokal – nikad bliži Johnnyju Cashu s posljednih sessiona "American Recordingsa" – te jecaji instrumenata iz opisa radnog mjesta multiinstrumentalista Warrena Ellisa tvore čudesnu glazbenu potku. Zacijelo nema onoga tko se neće naježiti kad čuje Caveov vapaj "Svojim glasom te dozivam", riječi koje su, eto, nakon osobne tragedije dobili novo značenje: obraćanje mrtvome sinu.

"Rings Of Saturn" je nježnije konstrukcije, rasna caveovska balada, no i ona s glazbenom slikom sastavljenom od zvučnih krhotina koje se namjerno ostavlja u "elementarnom" stanju. U usporedbi s uvodnim brojem, "Saturn" je neočekivano milozvučni komad, no i on natopljen spleenom i temom neumitne smrti.

Znana Caveova sposobnost sklapanja krhkih i emocijama nasaftanih melodija koje ruku pod ruku idu s užasom hrvanja s vlastitim demonima još je jednom potvrđena. Baš kao i u veličanstvenoj laganici "Girl In Amber" s klavirskim uvodom, mračnom atmosferom, "mrkom" violinom i sintovima te šapćućim vokalom. I tekstom koji se, diskretno, referira na sinovljevu smrt spomenom dječaka plavih očiju i stihom "znadem da će se svijet prestati vrtjeti nakon što si otišao".

"Magneto" je novo remek-djelo Caveova "storytellinga" iznad minimalističke glazbene potke prigušenog industriala s neočekivanim akcentima poput klavira, sinta, violine... koji za tren bljesnu iz lijeno kotrljajuće zvučne magme. "Anthrocene" vraća stvar bliže početku s "užurbanim" industrialom ili, možda je bolje kazati, ambijentalnom bukom koja atmosferom mraka i Caveovim narativom priziva najbolje u opusu Jima Morrisona i Doorsa.

"I Need You" me asocijacijativnim lancem veže uz Roberta Wyatta sa sjajnog mu prvijenca "Rock Bottom", veličanstveni no istodobno i bolno emocionalan broj nepatvorenog očaja i vapaja za sinom kojeg više nema. "Distant Sky" je nova senzacionalna Caveova skladba, nježna laganica kojoj je "onozemaljsku" dimenziju dala danska sopranistica Else Thorp.

Cave je – atmosferom – ovaj put neočekivano blizak Ericu Claptonu i njegovoj znanoj hitoidnoj žalopojci "Tears In Heaven" (trajno podcijenjenom emocionalnom broju u kojem se sva autorova bol očituje u završnim stihovima/poruci – "ali mene nikad neće biti s tobom u Raju jer tamo, griješan, ne pripadam") kojom je oplakao smrt svog sina Conora.

Album zaključuje još jedan ultimativan zgoditak Caveova rukopisa, naslovna tema "Skeleton Tree". Nova rasna klavirska balada na tragu onih sjajnih brojeva s "The Good Son" zaključuje fascinantan album koji bi trebao biti jedina moguća katarza za umjetnika koji je uvijek znao kako u umjetnost pretvoriti osobnu patnju i bol.

Naslovnica Parangall