Mišljenja Parangall

Parangall

zlatko gall

FRANK OCEAN Blonde

Izvođač: FRANK OCEAN
Album: Blonde (Sony)
Ocjena: **** ½

Četiri godine koliko je prošlo između dva albuma Franka Oceana mediji su spekulirali o "sljedećem koraku“. Internetom su kružile glasine o odustajanju od karijere, tračevi o teškoj krizi, neprovjerene informacije, pa i piratski "live streamovi“ koji su unosili dodatnu zbrku i notu misterioznosti u priče o mogućem novom albumu. A onda se pojavio "Blonde“ i iznenadio mnoge od Oceanovih fanova.

Posve drukčiji od Grammyjem ovjenčanog "Channel Orangea“. Naime, Frank se ovog puta odlučio za gotovo minimalistički R&B u kojem emocije - a ne aranžmani i produkcija - imaju glavnu riječ. "Blonde“ je gotovo isposnički jednostavne strukture, pa je većina skladbi na albumu lišena slojevitije zvučne slike i bogatije instrumentalne pratnje. Samo glas i gitara ili klavijature uz neočekivane bljeskove poput kratke dionice u kojoj je "ruke dala“ i Beyoncé ("Pink + White“) ili "Self Control“.

"Blonde“ - što je pravo čudo za R&B zvijezde - kao da uopće nije namijenjen radijima. Čak i kad je riječ o singlu "Nikes“, sjajnoj mračnoj baladi s distordiranim vokalom, sporovoznim basom i produkcijom koja potencijalni hit gura u prostor alternative i lo-fija. Ravno u zabran minimnalističkog avangardnog R&B-ja u kojem je više akustičnih i električnih gitara nego li sintesajzera, dominantnog basa ili - inače sveprisutnih - "beatova“ i udaraljki.

S tekstovima/temama koje uronjene u introspekciju također odskaču od konfekcije s etiketom prvoligaša žanra.
Odmak od R&B konfekcije time se ne završava jer su i izdavač i putevi promocije, različiti omoti pa i sam naslov album (pisan i "Blond“ i "Blonde“) ili drugačiji raspored skladbi na CD-u i službenom streamu.

Je li Ocean izgubio išta od svoje prijemčivosti zaokretom? Teško. Jer iako se album ni u paklu droga ne može nazvati tipičnim R&B albumom, njegove skladbe su - zahvaljujući ponajviše Frankovu sjajnom vokalu ali i atmosferi - ogledni primjer kako žanru izmrcvarenom klišejima i komercijalnim obrascima vratiti život. I dušu. Tekstovi se na prvu mogu činiti kao niz usputnih nedorađenih zabilješki, a same skladbe kao niz ideja koje se mogu (moraju) dodatno elaborirati u studiju.

Krivo. Jer mada u usporedbi s prethodnikom koji je imao čvrstu strukturu djeluje kao glazbeni "tok misli“ "Blonde“ je precizno domišljen i realiziran album. To što je (je li to utjecaj i Greenwooda kao jednog od usputnih sudionika na albumu?) bliži promišljanjima Radioheada u vrijeme "Kid A“ albuma (ili srodnih eksperimentalno skicoznih projekata), nije nikakva mana već vrlina. Uspjeli eksperiment. Iz kojeg - baš kao i u slučaju Radioheada - može lako niknuti obilje novih potentnih klica i mladica.

"Blonde“ je kao i mnogi srodni projekti s istom žanrovskom etiketom snimljen s obiljem gostujućih imena no svi su - pa bila riječ o Beyoncé, gospel grlu Kim Burrell i hrpetini drugih gostiju u rasponu od Johnnyja Greenwooda i Ricka Rubina do Kanyea Westa i Briana Enoa - prije usputne fusnote koje su u cjelini dale djelić svoje osobnosti nego li pravi "protagonisti“ ili partneri Oceanove glazbene priče. Jedina iznimka je André 3000 koji ima glavnu ulogu u "Solo (Reprise)“.

"Blonde“ je album koji vrišti za opetovanim slušanjima otkrivajući svakim novim preslušavanjem zapanjujuću raskoš emocija i bogatstvo svoje naizgled šture zvučne slike. Realizirane bez obilja semplerskih pozajmica i tuđih recepata već s obilatom dozom posvajanja utjecaja filtriranih i isporučenih kao sjajan autorski i izvođački rad.

Naslovnica Parangall