Mišljenja Parangall

Parangall

Fog Frog Dog Split

Izvođač: Fog Frog Dog
Album: Split (https://fogfrogdog.bandcamp.com/releases)
Ocjena: **** ½

“Snimljeno u tri različite sobe u Splitu. Sve pisme smislia, snimia, smiksa i smasterira Fog Frog Dog (zato album i je besplatan). Na pismi Annieway plače Mirta u pozadini... Omot: Annieway i Fog Frog Dog (sliku san skupia s neta, fala autoru...)”

Ovako glasi PR, zapis o autorima i izvođaču/izvođačima, koji stoje iza albuma “Split” koji potpisuje Fog Frog Dog. Iliti Branko Dragičević. Ako je “promotivni” info SMS-ovski štur (a i napisan SMS-ovskim “pravopisom” u kojem nema mjesta za “j” u dalmatinizmima snimija i skupija...) album je raskošan, slojevit i vraški uzbudljiv. Ne samo ako volite lo-fi indie poetiku.

Mada je u optjecaju na webu već mjesecima do uha mi je došao tek ovih dana. Razlog? Dragičeviću je do medijske promocije koliko upravi Hajduka do Zdravka Mamića i Davora Šukera, a cijela “kampanja”svela se na njegov “link” kojeg je zakopčao na svojoj Facebook stranici. Budući da je album besplatan i dostupan za slušanje/skidanje, pravi je zločin ne poslušati ga. Jer, kako bilo da bilo (mada bih ga kao diskofil volio imati i na vinilu) album Fog Frog Doga uz lanjski album Marshmallow Notebooksa iliti Matije Habijaneca najzanimljiviji mi je indie proizvod s domaće scene.

Najavljen još ranije “singlom” “Small Change” kojim se i otvara album, “Split” nije samo fascinantan komad melankoličnog indiea kojem do-it-yourself radna metoda (Dragičević je sve odsvirao sam osim programiranog bubnja) i lo-fi estetika, prilježu kao tijesna koža. Naime, starije uši može privući arhaična zvučna slika koja na trenutke može podsjetiti i na rane radove Roberta Wyatta, na nešto iz boljih dana prog-rocka ili krautrocka, one nešto zrelije na poetiku blisku Becku u devedesetima, a one mlađe indiem kojem, kao generičkom žanrovskom odsječku, Fog Frog Dog pripada.

No, ma kako da mu pristupili “Split” ima iznimne melodije (sjajna “How How” kao rasni komad indie “kantautorskog” iskaza i čarobne gitare koja buja na podlozi “buke” i akustične gitare koja vozi temu), lucidna glazbena rješenja (u razlomljenoj strukturi “Bugz” vremešniji mogu prepoznati i davnašnje patente aktera britanske psihodelične Canterbury scene i štogod krautrocka što je, naravno, kompliment), vješti ulazak u prostor ambijentalnih rasplinutih glazbenih konstrukata koje su nekoć rabili Floydi u “Atom Heart Mother” ili “Meddle” (“Kill Ralembudem Whale”)...

“Annieway” je pak čvrst dokaz Dragičevićeva vještog “šaranja” između prigušene melankolije i slojevitih instrumentalnih pasaža, a “Car-Bone” superiornost snalaženja s - uvjetno rečeno - jazzy obrascima koje su u osamdesetima u svojim pop stilizacijama rabili i Style Council i Working Week no, opet, s lucidnim instrumentalnim dodacima koji, mada na trenutke djeluju poznato (poput basa a la Hugh Hooper) nose pečat neupitne originalnosti.

U “Frogressu” možete naći i nešto od Gabriela (iliti Genesisa iz faze “Lamb Lies Down On Broadway”), u “Pohyey” folk na trasi Simona & Garfunkela s “Bookendsa”... Album završava sjajnom “En-hance That” i senzacionalnim gitarskim (Gilmourovskim) solom. “Split”, rekoh, nije samo za trendovsku indie publiku već svojom izvanvremenošću vapi za mnogo širim auditorijem. S punim pravom!

zlatko gall

Naslovnica Parangall