Mišljenja Parangall

Parangall

ARSEN DEDIĆ: Rebus

Izvođač: ARSEN DEDIĆ
Album:  Rebus (Croatia Records)
Ocjena:  ****  ½

Arsenovi albumi nikada nisu bili samo “novi prilozi” za gornji dom domaće šlageristike. Bili su i bijezi vremena – čak i onda kad je autor, za razliku od grlatih proroka “novoga doba”, dostojanstveno “šutio” – ali i čuvari građanske kulture; onog zaboravljenog tipa glazbene i pjesničke pismenosti kojoj su, nemojmo se lagati, i predratna “tapecirana estrada” i ratni bubnjevi i poratni narodnjački dernjeci, nastojali doći glave.

Rebus je album “klasičnog” Dedića, što će reći album sjajnih tekstova – koji bi, kao i uvijek, bez pol muke mogli živjeti sami za se lišeni glazbene podrške – te vrhunskog glazbenog rukopisa. No, ono što Rebus izdvaja iz niza recentnijih albuma te čini superiornijim njima, novi su, i to uglavnom iznimni, aranžmani. Arsen nas je odavno razmazio visokim standardima autorskog rukopisa, no nerijetko – još tamo od konfekcijskih Došenovih rješenja za Kino Sloboda – mnogi unajmljeni aranžeri i producenti nisu s Arsenovim predlošcima znali izići na kraj.

Rezultat ziheraških i predvodljivih aranžerskih poteza, pa čak i jeftinog “festivalskog” odijela koje su navlačili, ispililo je čak i tezu o Dediću “zarobljenom” u prepoznatljivu i okoštalu maniru. Kako krivo! Jer, s novim aranžerskim “pogledom” i drugačijim tretmanom, Arsen je iznova zasjao punim sjajem.

Već uvodni – naslovni – broj albuma aranžmanom Muca Softića uspjeli je povratak na “teoriju i praksu” Homo volansa: do danas, po osobnom sudu, upravo zbog “glazbenog tretmana” jednog od najboljih i najambicioznijih Dedićevih albuma. U konkretnom slučaju riječ je o uspjelom srastanju trubadurske poetike tada bliske i “progresivnom” folku, uz sjajnu skladbu atmosferom nalik na Vrtove malih kuća.

Linija ljubavi linija života donosi, makar kada je riječ o aranžmanu i atmosferi – “something completely different”. Nikša Bratoš je Arsenovu baladu ogrnuo diskretnim gudačima, no naglasak stavio na mediteranski gitarski sitnovez i “stingovski” sopran saksofon. Što se, pak, Arsenova rukopisa tiče, i ovu skladbu je najlakše “atribuirati” u krug Homo volansa.

Ti si moja – s aranžmanom sjajnog talijanskog glazbenika i aranžera Valtera Svilottija te uz Arsena glavnog “igrača” na albumu – naglašenim gudačima i fisarmonikom skladbi daje posebnu dimenziju i neponovljivu aromu. Prijatelj, izuzetnog teksta i čarobne melodije, dobio je pak jednako dobro glazbeno odijelo gitarista i aranžera Tihomira Preradovića, i to na tragu gitarskih američkih “korijenskih” stilizacija.

Trumbetaš – s Arsenom kao “potpunim autorom”, Petra – s Bratoševim aranžmanom, i dvije skladbe “antipodi” Vedro je te Oblačno je – za koje je aranžman potpisao Stipica Kalogjera – mogle bi se lako zaklamati uz najbolje od “festivalskog” Arsena kao visokopolirani komadi izvanvremene šlageristike (kojoj je nerijetko sam Dedić bio i jedinica mjere “top-kvalitete”).

Pisma – ponovno u aranžmanu Svilottija – otvara intrigantan gudački uvod , klavirski “umetci” i Dedić u najklasičnijem izdanju. Fascinantan tekst, vrhunska “ambalaža”, “ruho” strastvenog tanga i – eto jedne od najboljih skladbi u novijem Arsenovu opusu. Na sličnom je tragu Ima a ne zna – također sa Svilottijevim potpisom – realizirana kao više nego uspjeli duet s Petrom Grašom i sopranisticom Francom Drioli, čiji se glas, poput bršljana, uvija u pozadini.

Nažalost, zanimljiva tema Poslije Padove poput uljeza je na albumu – s konfekcijskim festivalskim aranžmanom (i “užasnim” gitarskim umetcima) koji strši od sofisticirane slike cjeline.

Skladba Dobro je što ideš – također kao da je došla s Homo volansa – s pripadajućim, ponovno vrlo dobrim, Svilottijevim aranžmanom gudača i puhača “prepletenih” oko “antikne” – čitaj: klasične – Arsenove teme, vrsnog teksta čvrsto sljubljenog s melankoličnom atmosferom i odabranim glazbenim ruhom. U istom rangu nove Arsenove “vječne verdure” je i Pijanist, nadahnuta kolaboracija Arsena i Matije Dedića.

Da Arsen moćno zvuči i u posve drugom glazbenom okruženju – s aranžmanom Ante Gela na tragu “cool catsa” jumpin jivea – pokazala je odlična sporovozna Dan kad se pišu razglednice, skladba koju vrijedi shvatiti kao nastavak davnašnje Pusti me da spavam... Odlična usna harmonika Nevena Mijača i Gelova gitara također zaslužuju najveću moguću ocjenu.

Zaključna Posljednja želja – s gostom na lutnji Edinom Karamazovim – sjajan je “narativ”; izuzetna Arsenova “parlatina” i lucidna završnica jednog od najboljih albuma u Arsenovu ionako “drsko impresivnom” autorskom portfelju.

Naslovnica Parangall