Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Nova švedska tvornica zločina

Librofilija

Nekoć davno prosječan svezak krimića imao je dvjestotinjak stranica, a nisu bili rijetki ni autori poput, primjerice, Georgesa Simenona, koji su svoje romane raspisivali u još skromnijem opsegu. U međuvremenu su se stvari otele kontroli, pa je volumen blokete postao skoro pa žanrovski standard. A nekima kao da ni to nije dosta. Recimo Stefanu Ahnhemu koji je svoj književni debi pod naslovom „Žrtva bez lica“ (prijevod potpisuju Lidija i Božica Lebinec) pretegnuo na skoro 600 stranica.

Prema žanrovskoj literaturi koja dostiže gabarite ruskih klasika, shvatili ste, gajim metodički oprez, a on biva još i većim kada shvatim da se radi o autoru koji je debitirao u vrlo zreloj dobi (rođen je 1966., a knjiga je izvorno objavljena 2014.), nakon što je dugi niz godina pisao scenarije za televiziju. Nije valjda prozu shvatio kao prostor potpune autorske slobode, u kojemu nema ni producenta ni redatelja da ga tuku po prstima i slobodno mu, kako im se prhne, križaju tolike retke, pa i cijeli stranice ili čak poglavlja? Literatura to, naravno, jest, jer je pisac isključivi autor nad kojim nema više kreativne instance (zanemarimo li nezanemarivo, naime, urednika i njegova zanovijetanja), no i na polju književnog stvaranja lijepo se znati služiti tipkom „delete“ ili naprosto biti umjereniji kod ispisivanja prve ruke teksta.

Je li, dakle, Stefan Ahnhem, svojim romanom potvrdio zebnje ovog recenzenta ili se, pak, piščev izbor iscrpnosti (koju neki neumjesno nazivaju debljinom) pokazao razboritim? Odgovor je, srećom, i lagan i ohrabrujući: „Žrtva bez lica“ vrijedi svakog napisanog retka.

Radnja se događa u Helsingborgu, gradu na jugu Švedske, nadomak Danske, kamo se inspektor Fabian Risk upravo preselio sa svojom obitelji (suprugom i dvoje djece) iz Stockholma, gdje su mu, kako se čini, i posao i brak, dospjeli u škripac iz kojeg se sada pokušava izvući. On se nada da će mu boravak u manjoj i mirnijoj sredini, koja mu je k tome dobro poznata jer je tamo rođen i odrastao, pomoći da se sredi i resetira, iznova započne i privatni i profesionalni život. Vrlo brzo pokazat će se da nije mogao biti više u krivu. Prije nego što je iskrcao prtljagu iz automobila, sustigla ga je vijest da je njegov školski kolega okrutno ubijen. Za prvim morbidnim zločinom uslijedit će drugi, pa treći, i vrlo brzo će postati jasno kako nitko od ljudi koji su nekada dijelili školske klupe nije siguran. Naravno, ni Fabian Risk, ali ni njegovi najbliži...

Stefan Ahnhem s televizije nije povukao frustracije, ali jest golemo iskustvo i, prije svega, znanje. Već skoro tri desetljeća on je angažiran na najprestižnijim kriminalističkim serijalima u Švedskoj. Za njega mi u Hrvatskoj donedavno nismo čuli, ali nam je njegov rad itekako dobro poznat. Dovoljno je reći da je potpisao mnoge epizode dvaju i kod nas popularnih serijala, „Wallander“ i „Inspektorica Irene Huus“. Njemu, dakle, ne treba objašnjavati od kojih se sve sastojaka spravlja uzoran nordijski noir i, što je još važnije, kako te sastojke valja harmonizirati da bi se dobila napeta priča.

„Žrtva bez lica“ operira s uistinu golemim ansamblom likova koje Ahnhem u pravilu predstavlja ulomkom/digresijom, dakle, skretanjem s glavnog pripovjednog kolosijeka. Na ograničenom prostoru on ih uspijeva vrlo dojmljivo portretirati da bi ih onda pripustio u narativnu maticu. To, međutim, radi apotekarski precizno i s vrlo nijansiranim osjećajem za ritam, pa čitatelj nijednoga trenutka nema osjećaj da je priča igdje zapela ili usporila. Održavati napetost i, dapače, pojačavati je od prve do zadnje stranice, ozbiljan je posao čak i ako pisac raspolaže sa samo dva ili tri važna lika. No, kada je u pitanju njih petnaestak ili više, to može poprimiti razmjere pravog pothvata.

Premda su ga neki već požurili nazvati nasljednikom Stiega Larssona ili čak Heninga Mankella, potpisnik ovih redaka ipak se ne bi žurio s dijeljenjem tako razmetljivih komplimenata. Nema, međutim, nikakve sumnje da u moru aspiranata na ove časne titule Ahnhem uistinu strši kao pisac čija zanatska, dramaturška sprema nadmašuje sve konkurente. To definitivno nije malo, premda nije ni dovoljno da bismo ga pripustili u birano društvo besmrtnika nordijskog noira. Nakon „Žrtve bez lica“ Ahnhem je publicirao još tri romana i moram priznati da nestrpljivo iščekujem prvi sljedeći prijevod na hrvatski jezik. Nakon drugog naslova iz serijala o Fabijanu Risku definitivno ćemo imati puno precizniju sliku o mogućnostima ovog autora koji je debitantskom knjigom obećao jako puno, ali i ispunio podosta.

Naslovnica Librofilija