Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Knjiga o 'hodajućim uskličnicima' koji se ne znaju smijati

Librofilija

"Zavada između nas i Palestinaca nije neki hollywoodski kaubojski film u kojem su dobri protiv zlih, već tragedija pravde suočene s pravdom“, zapisao je izraelski književnik Amos Oz na početku karijere i odmah si na leđa natovario gnjev zapjenjenih desničara. Gnjev s kojim se naučio živjeti, jer sve do smrti u zadnjim danima prošle godine nije promijenio svoje mišljenje. "To sam napisao prije gotovo pedeset godina i u to vjerujem dan-danas", istaknuo je u knjizi "Pozdrav fanaticima“ (prijevod potpisuje Andrea Weiss Sadeh), dodajući tome još gorču opasku: "Pravda suočena s pravdom, a ponekad, nažalost, i nepravda suočena s nepravdom."

Njegov libar okuplja tri eseja koja su nastala na temeljima natuknica za predavanja što ih je Oz svojedobno održao u Njemačkoj i Izraelu. Sva tri teksta bave se nekom vrstom priručne teorije i prakse fanatizma. Na samom početku autor skrušeno priznaje kako ni sam nije bio imun na tu vrstu infekcije: "U doba mog djetinjstva u Jeruzalemu i ja sam bio cionističko-nacionalistički fanatik, malen, uvijek u pravu, gorljiv i isprana mozga." Pameću i srcem uspio je nadvladati slatku kušnju utapanja u ostrašćenu gomilu istomišljenika (koji to zapravo nisu, jer su se odrekli luksuza vlastitog mišljenja) i napisao knjigu koja funkcionira kao pouzdani vodič za prepoznavanje "hodajućih uskličnika", odnosno "ljudi koji znaju brojiti samo do jedan", kako, među ostalim, definira fanatike.

Premda ponajprije zaokupljen kontroverzama izraelske svakodnevice, Oz se ne ograničava samo na propitivanje bliskoistočnih tema, a pogotovo mu ne pada na pamet fanatike tražiti samo s druge strane brklje, među ljudima koji ispovijedaju drukčiju vjeru: "Fanatizam je mnogo drevniji od islama. Stariji je i od kršćanstva i od judaizma. Stariji je od svake nam poznate ideologije. On je nepromjenjiva srž ljudske prirode, 'nevaljao gen': to su oni koji dižu u zrak klinike u kojima se obavljaju pobačaji, ubojice koji su emigrirali u Europu, krvnici židovske djece i žena u Izraelu, palitelji kuća u kojoj je čitava palestinska obitelj – roditelji i njihova djeca – na okupiranom teritoriju u rukama Izraelaca, oni oskvrnjuju sinagoge, crkve, džamije i groblja, i iako se razlikuju od Al-Kaide i Isisa po opsegu i ozbiljnosti djelovanja, ne razlikuju se po prirodi zločina."

Fanatizam, upozorava Oz, ne počinje u krilu neke opskurne crkve, ideološke agenture ili borbene ćelije, nego u toplini vlastitoga doma. Čim čovjek osjeti poriv da promijeni svoje voljene – a tko ga nije nikad osjetio? – da im nametne svoje mišljenje, podčini ih svojoj volji ili ih pokuša učiniti što sličnijima samome sebi, već je iskoračio u opasnu zonu fanatizma. Ako je pritom cijepljen od osjećaja za humor, valjalo bi odmah zazvoniti na uzbunu. Oz veli kako nikada nije susreo fanatika s osjećajem za smiješno, pogotovo ne nekoga koji će se, ako treba, narugati i sam sebi. Svijet fanatika svijet je smrtne ozbiljnosti, pri čemu smrt u pravilu nadjača ozbiljnost.

Najzlokobnije svojstvo gorljivog nasilnika jest njegova ljubav: "Fanatik u svako doba juri da ti se objesi oko vrata i spasi te, jer te silno voli. Voli te bezuvjetnom ljubavi." Taj kipući erotizam pogoni fanatikovu želju da te tobože popravi, poboljša, unaprijedi, a zapravo da poništi bilo kakvu razliku između njega i tebe ("Fanatik u potpunosti želi izbrisati različitosti između ljudi. Njegova je želja da svi budemo kao jedan.")

Nakon što se s terena teorije fanatizam spusti do razine političke prakse, obični se čovjek htio-ne htio nađe pred izborom kojeg Oz vrlo upečatljivo predočava: "Kad stojim pred označenim pješačkim prijelazom, naravno da je moje pravo prijeći cestu. No ako vidim kako prema meni juri kamion brzinom sto kilometara na sat, moje je pravo također ne ostvariti to svoje pravo i ne prijeći cestu. Naši fanatici uvjereni su da je naša vjerska obveza ignorirati opasnost i prijeći cestu, a nebesa će nas spasiti."

Stara poslovica velik kako je teško biti prorok u svome selu. Još je i teže biti prorokom u zemlji proroka, duhovito dodaje Oz. Ako se pisanjem ne može popraviti čitavi svijet, ustrajmo barem u vjeri da se tako mogu popraviti poneki ljudi. "Pozdrav fanaticima" nije samo dragocjeni priručnik za prepoznavanje velikih fanatika oko nas, nego i malih (recimo, partnerskih, navijačkih, estetskih, prehrambenih...) u nama. Da je pameti i političke volje, s ovom bi knjigom kao obveznom literaturom započinjao i završavao kolegij građanskog odgoja. Samo što to naši fanatici nipošto neće dopustiti.

Naslovnica Librofilija