Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Ima li života poslije pisanja? 

Librofilija

Književna junakinja imenom Delphine uspješna je spisateljica, majka dvoje tinejdžera. Prije nekoliko mjeseci objavila je roman o majci koja je bolovala od bipolarnog poremećaja. Literarno istjerivanje obiteljskih demona potpuno ju je iscrpilo i teško se nosi s interesom publike. Njezin partner zove se François, književni je kritičar koji vodi prestižnu televizijsku emisiju i često je na putu.
Tko zagugla životopis francuske književne zvijezde Delphine de Vigan, brzo i lako će se osvjedočiti kako papirnata Delphine sa stvarnom gospođom De Vigan dijeli puno više od imena. Ova autorica objavila je 2011. nagrađivani (i kod nas preveden) roman "Ništa se ne opire noći", priču o majci koja je bolovala od bipolarnog poremećaja i u 61. godini počinila suicid. De Viganova je majka dvoje djece i životna partnerica Françoisa Busnela, književnog kritičara, urednika i voditelja radijskih i televizijskih emisija (usput, njihovo je kućanstvo rijedak primjer ljubavne zajednice u kojoj oba partnera nose titulu Viteza Reda umjetnosti i književnosti). Znači li to da je roman "Prema istinitoj priči" (prijevod potpisuje Vlatka Valentić) doista usuglašen s naslovom, pa bi ga trebalo čitati kao autobiografsku storiju? Da, ali ne – skoro da čujem autoricu kako se smijulji. Jer, osim što čitatelja hoće zavesti zapletom, ona ga želi uvesti u igru koja propituje granice fikcije i fakcije, stvarnosti i privida, zadanog i izmaštanog.
Književna Delphine – za razliku od one prave – muči se s novim romanom. Događa joj se noćna mora svih pisaca, potpuna kreativna blokada, koja se svakim novim danom produbljuje. Frustrirana, zbunjena i ranjiva upoznat će L., vršnjakinju za koju joj se čini da je u svakom pogledu nadmašuje: izgledom, držanjem, životnim stavom, čvrstinom i fokusiranošću. Ona je također spisateljica, ali iz nevidljivog ešalona. Piše, naime, biografije slavnih osoba i čini se da nema problema s nalaženjem posla odnosno njegovim odrađivanjem. L. je k tome prilježna čitateljica svega što je Delphine do sada napisala i ima vrlo jasnu ideju kako bi se karijera njezine nove prijateljice trebala razvijati.

Paralel-slalom

U najkraćem, ona bi trebala odustati od izmišljanja junaka i njihovih priča, jer to suvremenu publiku više ne zanima. Umjesto toga, treba prodrijeti duboko u vlastitu nutrinu i ponuditi osobnu priču pod svaku cijenu. Kako vrijeme bude odmicalo, storija će se sve dublje pozicionirati na trilerski kolosijek. L. će postupno preuzeti manje-više sve konce Delphinina života, a agonija blokirane autorice (ona, sirota, samo što se ne upita ima li života poslije pisanja) poprimit će dramatične razmjere. Ako vam sve navedeno priziva u sjećanje "Misery" Stephena Kinga, ništa zato. Autorica to i želi, pa poglavlja knjige započinje citatima meštra literarne jeze.

No, kako autorica uspijeva održavati paralel-slalom između "visoke" i "niske" književnosti, kako zaigranu raspravu o granicama i mogućnostima literature miri s trilerskom matricom koja podrazumijeva znalačko održavanje visoke temperature? Nažalost, ne baš najbolje. Do same završnice ovoga romana ne događa se ništa više od onoga što je nagoviješteno prologom. Naprosto pratimo kako jedna žena polako – ali zaista polako – otima život drugoj. Činjenica što one povremeno vode oštroumne rasprave o razlozima pisanja solidna je, ali nedovoljna kompenzacija za sporo razvijanje drame. Tek pred kraj storija će dobiti na ubrzanju i zaplesti se do usijanja, a njezino razrješenje ostat će dovoljno otvorenim da kod čitatelja ne rasprši tjeskobu.

Naoko paradoksalno, vrline ovoga romana ujedno su i njegove slabosti. Delphine de Vigan se elegantno, a nadmoćno, kao prava francuska fajnšmekerica, snalazi u polju književne teorije koju bez teškoća pretače u prozni slog. No, toliko inzistiranje na temama koje se doimaju kao sjajna sirovina za intelektualno poticajnu esejistiku, ne čini naročitu uslugu samoj priči od koje se mogao načiniti besprijekoran triler.

Premda izvorno objavljen 2015., ovaj je roman već dočekao svoju filmsku adaptaciju. Ne treba se čuditi što se njime pozabavio upravo Roman Polanski, redatelj koji voli čeprkati ispod lica normalnosti i tamo otkrivati zatajene, morbidne svjetove. U knjizi Delphine de Vigan našao je sve što ga zanima: i zaplet nabijen suspensom i priliku da još jednom posegne za svojim omiljenim motivima – paranojom i represijom. Konačni rezultat, ako je vjerovati filmskim kritičarima, nije ispao bogzna kakav. U tom je smislu Delphine de Vigan puno bolje prošla, nju su recenzenti aklamacijom pozdravili, premda joj moja malenkost nije baš sklona preglasno zapljeskati.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE