Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Baka koja je tipkala Goebbelsu

Librofilija

"Njemački život" transkript su televizijskog intervjua sa staricom, podebljan iscrpnim esejom. Unatoč tome ili upravo zato radi se o vjerojatno najvažnijoj knjizi objavljenoj kod nas prošle godine.

Dotičnoj starici ime je Brunhilde Pomsel. Na javnu je scenu iskoračila 2016. velikom, 30 sati dugačkom ispovijedi pred televizijskim kamerama, koja je premontirana u dokumentarac od 107 minuta. Dama zapanjujuće vitalnosti (rođena 1911.) otkrila je da je tri godine radila kao jedna od tajnica Josepha Goebbelsa, od 1942. sve do samoga kraja, njezina poslodavca i režima. Zloduh naci-propagande i njegova supruga u Hitlerovu su bunkeru prvo pobili vlastitu djecu, da bi onda i sami otišli u smrt. Brunhilde je Der Untergang dočekala u skloništu u najbližem susjedstvu.

Po vlastitu priznanju, drvena od alkohola i potpuno otupjela, tamo se zajedno sa sebi sličnom činovničkom i vojničkom sitneži predala Rusima. Pet godina provela je zatočena prvo u logoru Buchenwald, a potom na drugim sličnim internacijskim adresama. Koliko god joj to iskustvo bilo traumatično, uvijek se mogla utješiti činjenicom da njoj iz tuševa nije šikljao ciklon b nego voda.

Nakon oslobađanja pokušala je i uspjela vratiti svoj život na tračnice neuzbudljive normalnosti. Nije imala djece i nikad se nije udala, no malo prije smrti je priznala da je prije Olimpijskih igara u Berlinu 1936. upoznala grafičara Gottfrieda Kirchbacha, po majci židovskog porijekla, i u njega se zaljubila. Da bi izbjegao nacistički progon i sasvim izglednu smrt, on je nakon kraja Igara pobjegao u Amsterdam, gdje ga je Brunhilde nekoliko puta posjetila. S njim je i zatrudnjela, ali je zbog rizika što ih je sa sobom nosila njezina bolest pluća, po preporuci liječnika pobacila. Nakon izbijanja rata više nisu bili u kontaktu. On je preminuo u Amsterdamu 1942., a ona u Münchenu 27. siječnja 2017., baš na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust.

"Njemački život" (prijevod potpisuje Ines Meštrović) nezaobilazna je knjiga za sve koji bi se htjeli informirati do kojeg zla može dovesti odvraćanje pogleda od tuđe nesreće i slijepo pokoravanje nakaznom režimu. Brunhilde Pomsel punih je 106 godina provela u dubokom uvjerenju da je bila i ostala nevina. Kazneno-pravno vjerojatno i jest. No, stvar je u tome da se pitanje krivnje nikad ne tiče samo paragrafa i zakona, nego i moralnih izbora. Žudeći za većom plaćom ona se zaposlila na Državnome radiju, odakle se nakon nekog vremena uspela još jednu stepenicu više, u Ministarstvo promidžbe, gdje je stavljena na raspolaganje Goebbelsu za kojega je, tako barem tvrdi, odrađivala rutinske poslove kao tipkačica i stenografkinja.

O zlu koje se izlilo njemačkim ulicama nije, veli, imala pojma. I naravno da laže. Itekako je znala zaslugom upravo Državnoga radija i Ministarstva promidžbe, svojih matičnih tvrtki koje su programatsko nacističko zlo na velika zvona oglašavali u javnosti. Uostalom, da je htjela, ponešto je mogla razumjeti i naučiti iz primjera svoje prijateljice, siromašne židovske djevojke Eve Löwenthal, čije su je se nevolje u jednom trenutku naprosto prestale ticati.

Ispovijedi Brunhilde Pomsel pridružen je i odličan esej novinara i pisca Thorea D. Hansena, koji pouke slučaja Goebbelsove tajnice uznemirujuće smješta u kontekst aktualnih prilika, imajući u vidu činjenicu da radikalna, dakle barbarska desnica doživljava preporod diljem Europe i u SAD-u.

Naslovnica Librofilija