Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Reich i pakao

Knjiga koju vam ovoga tjedna predstavljam polazi od pretpostavke da je Drugi svjetski rat završio drukčije, pobjedom Njemačke i Japana. Iz ove premise ustašija bi mogla izvesti zaključak kako je "Čovjek u visokom dvorcu" Philipa K. Dicka erotski roman.

Ali nije. Ratni pobjednici podijelili su cijeli svijet, pa je tako, primjerice, nekadašnji prostor Sjedinjenih Američkih Država danas (odnosno početkom šezdesetih kad se zbiva radnja romana) izrezan na tri fete: zapadom gospodare Japanci, istokom Nijemci, a središnji dio neutralna je zona između nekadašnjih saveznika koji žive u režimu hladnoga rata, kakav su u stvarnosti prakticirali Amerika i Sovjetski Savez.

Prostor nekadašnje Jugoslavije ni na jednom se mjestu izrijekom ne spominje, pa ne možemo s punim pouzdanjem reći kako su u novoj podjeli uloga prošli Hrvati. Znamo, međutim, kakva je sudbina snašla sve Slavene đuture, jednako pravoslavne kao i katoličke: protjerani su iz Europe i vraćeni dvije tisuće godina unatrag, da se bakću s lukovima i strijelama. Iz te okolnosti nije osobito teško izvući zaključak kako je i Hrvatima – bez obzira na to jesu li rat proveli kao sluge okupatora ili borci za slobodu – kraj rata označio i kraj (civiliziranog) postojanja.

"Čovjek u visokom dvorcu“ (knjigu je preveo Vladimir Cvetković Sever) nije prvi roman iz niše alternativne povijesti. Uostalom, Dick nikad nije skrivao činjenicu kako se pri pisanju nadahnjivao knjigom Warda Moorea "Bring the Jubilee“ (iz 1953. godine), koja je oslikavala Ameriku nakon Građanskoga rata u kojemu nisu pobijedili sjevernjaci, nego južnjaci.

No, radi se o vjerojatno najzapaženijem naslovu iz toga tematskog škafetina koji je u međuvremenu prekrcan desecima ako ne i stotinama djela koja zaigrano žongliraju službenom poviješću. U žanrovskom smislu, ovaj su klasik oduvijek svrstavali u znanstvenu fantastiku, što, bojim se, knjizi nije učinilo preveliku uslugu, jer je onom dijelu čitateljske publike koja zazire od SF-a libar u startu činilo odbojnim.

Srećom, gdje je odmogla žanrovska naljepnica, pomogla je piščeva reputacija. Barem od trenutka kad je filmska verzija "Bladerunnera“ počela harati blagajnama kinematografa, glas o sjajnome, samosvojnom autoru sa žicom za distopijske predloške, koji s lakoćom nadilazi žanrovske ograde i suvereno pliva u brzacima paranoične fikcije, počeo se širiti i izvan zajednice štovatelja znan-fana.

Ta slava Dicku se dogodila prekasno, jer je preminuo 1982., iste godine kad je film započeo svoj život, ostavivši za sobom opus od 44 romana i 121 priču. Vrlo pristojan saldo za čovjeka koji nije dočekao 54. rođendan (zločesti i zavidni njegovu su produktivnost tumačili kao posljedicu činjenice kako brže tipka nego što misli).

"Čovjek u visokom dvorcu“ književni je pseudodokumentarac (potresniji od akribičnih kronika oslonjenih na gole, neporecive fakte) i špijunska priča u jednom, ali prije i poslije svega knjiga zabavljena pitanjem određivanja granice između stvarnosti i privida, počevši od nosećih likova koji se svi redom lažno predstavljaju, pa do oštroumnih razglabanja na temu koje to fundamentalno svojstvo ne dijele original i njegova savršena kopija (koju kao lažnjak mogu identificirati tek dva ili tri eksperta).

U kolikoj je mjeri Dick bio zaigrani postmodernist, svjedoči i činjenica da ovaj roman u sebi sadrži i priču o drugome romanu, također knjizi iz niše paralelne historije, no koja nudi oprečnu verziju kraja Drugoga svjetskog rata, u kojoj su Nijemci i Japanci poraženi, premda "novi“ svijet nije baš previše sličan našem stvarnom povijesnom iskustvu.

Naslovnica Librofilija