Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Život u kutiji

Tko pozornije prati našu književnu scenu, mogao bi doći u napast da zaključi kako se nikada nije pisalo više i – u prosjeku - solidnije nego danas. Postoji, međutim, jedna mala nevolja sa svakim prosjekom: grafički predočen on uvijek sliči ravnoj crti elektrokardiograma, koja, kao što znamo, nije razlog za veselje.

Zato valja posezati za knjigama autora koji u svakom smislu visoko istežu krivulju, makar time riskirali njezino (a zapravo svoje) pucanje.

Miljenko Jergović neka je vrsta Rade Končara naše literature. Kao što je martir sa Šubićevca talijanskim sucima poručio "Milosti ne tražim, niti bih je imao prema vama“, tako i on milosrđe niti zaziva niti ga je kome spreman ponuditi.

Njegova friško otisnuta "Selidba“ svojevrsni je rahli nastavak "Roda“, grandiozne obiteljske freske, koja će književne špeditere staviti na sto muka. Jer, koju je žanrovsku naljepnicu umjesno udariti po ovome libru? Je li on roman, zbirka ispovjednih eseja, prerušeni dnevnik, klaustrofobični putopis kroz kvadraturu jednog sarajevskog stana? Hvala bogu, kako se poslovima književne špedicije ne bavim, meni se živo friga za etikete. Jedino što me zanima jest odgovor na pitanje kakva je knjiga. A opako je dobra.

Sva "radnja“ ovoga libra stane u jednu rečenicu: nekoliko godina nakon smrti majke, autor se konačno odvažio raščistiti stan u kojemu je odrastao: probrati ono što je vrijedno čuvanja od stare krame koju valja pobacati u najbliži kontejner. Samo to i ništa više. No, to "ništa više“ pravome je autoru više nego dovoljno da se raspiše, odnosno raspriča bez kraja i konca. "Selidba“ laže naslovom, jer jedninom krivo deklarira svoj sadržaj.

Između korica rekonstruiraju se najmanje dva svijeta: privatni piščev i zajednički svima koji su živjeli u istome vremenu i podneblju, a škrti nominalni sadržaj libra neka je vrsta široke i moćne platforme koja nosi na desetke drugih, tek skiciranih priča, cijelu knjižnicu zavodljivih pripovjednih digresija.

K tome, "Selidba“ se može čitati i kao zbirka zipovanih mudrosti zbijenih u tijesni format jedne jedincate ili eventualno dvije-tri rečenice. Recimo: "Arhitekt i urbanist treći je roditelj svakoga gradskog djeteta.“ Ili možda: "Ljudima je lakše i jednostavnije misliti narodnom glavom.

Osim toga, narodna glava nikad ne zaboli. Nacija je savršeni anestetik.“ Pa sve do fatalne i konačne poduke: "Kratak je čovjekov život: promijeniš pločice u banji, jednom ili dvaput, ako si baš imao sreće, i već je gotovo.“

Konačno, u ovoj je prozi više poezije negoli u pustim tomovima sabranih stihova. Kradem za ovu priliku epizodu u kojoj autor pronalazi brijaći aparat kojim se kao mladić služio, otvara ga i ispod zubaca vidi gvalju maljica: "Te dlačice, to sam ja iz 1983. godine. Puhnem li, nestat ću.“

Na jednome se mjestu Jergović prisjeća događaja koji ga je duboko uznemirio ili "izludio“ kako bi se to kazalo svakodnevnim žargonom. Pisac, međutim, ne posrće pred kušnjom predaje, nego kaže: "Naravno, neću otići (kod psihijatra – op. I.I.), jer bi to značilo da više nisam u stanju život pretvoriti u priču i u legendu.“

Ako je suditi po "Selidbi“, ne treba se nimalo plašiti. Jergovićev talent prerade osobnih iskustava - traumatičnih i drugih - u građu za priču i legende zadugo će ostaviti psihijatre besposlenima. Na naše čitalačko veselje.

'Selidba' laže naslovom, jer jedninom krivo deklarira svoj sadržaj. Između korica rekonstruiraju se najmanje dva svijeta: privatni piščev i zajednički svima koji su živjeli u istome vremenu i podneblju

 

Naslovnica Librofilija