Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Spašavanje obraza jedne zemlje

Librofilija

U siječnju 1934. godine Leone Ginzburg, mladi privatni docent na katedri za rusku književnost, upućuje pismo dekanu Filozofskog fakulteta u Torinu, svome mentoru Fernandu Neriju, u kojemu ga obavještava da neće prisegnuti na vjernost fašističkome poretku, što je kao znanstvenik dužan učiniti ako želi sačuvati svoj položaj i pravo na mirovinu. U dvadeset i osam mjeseci otkada je ta obveza zakonom propisana, samo je trinaest sveučilišnih nastavnika odbilo pokoriti se nalogu. Trinaest od gotovo tisuću i tri stotine, među kojima je bilo i podosta antifašista čija su uvjerenja uzmaknula pred strahom.
Od toga trenutka Leone Ginzburg naći će se na nizbrdici. U sljedećih deset godina većinu vremena provest će što u zatvoru, što na suspendiranoj slobodi (ili pod strogim policijskim nadzorom ili u konfinaciji u dubokoj provinciji). Kroz to vrijeme uspjet će izgraditi impresivnu karijeru pisca, urednika, novinara i političkog aktivista. Zajedno s Giuliom Einaudijem i Cesareom Paveseom bit će jedan od utemeljitelja i kreativnih zamašnjaka glasovite izdavačke kuće Einaudi, odani suprug Natalije Ginzburg koja će ga kasnije nadmašiti svojom spisateljskom slavom i brižni otac troje djece, među kojima je i danas istaknuti povjesničar Carlo Ginzburg. Leonea su Nijemci ubili 5. veljače 1944. u rimskome zatvoru Regina Coeli nakon zvjerskog mučenja. Ako je vjerovati Sandru Pertiniju, njegovome robijaškom sudrugu koji će kasnije postati predsjednik Republike, malo prije smrti, sav krvav i slomljene čeljusti, Leone je promrsio sljedeću rečenicu: „Jao si ga nama ako u budućnosti ne budemo uspjeli ne mrziti cijeli njemački narod.“
Pred osobom takvog integriteta i nepotkupljive dosljednosti svatko pametan i pristojan mora se duboko nakloniti. Antonio Scurati (rođen 1969.) to je učinio nagrađivanim romanom „Najbolje godine našeg života“, beletrističkom rekonstrukcijom jedne čudesne biografije, ali i vremena u kojemu je Ginzburg živio. Barem koliko se potrudio razumjeti motive i odluke svoga junaka, Scurati je pokušao shvatiti i drukčije, manje junačke ili sasvim kukavičke izbore, doprijeti do same srži talijanskih političkih kontroverzi toga vremena. Priči o Ginzburgu on kontrapunktira još dvije obiteljske storije čiji su protagonisti puki statisti sa stajališta bilo kakve službene historiografije, ali nipošto ne i nevažni ako uistinu želimo razumjeti duh jednog podneblja i epohe, duh koji je značajno oblikovao nekoliko sljedećih generacija i čiji je utjecaj i danas nezanemariv. Te dvije paralelne obiteljske priče konačno će se preplesti u osobi samog autora Antonija, napola Padanca Scuratija, napola Napolitanca Ferrierija, a kammerspiel o drami jednog čovjeka, Židova rođenog u Odesi, koji će u groznim vremenima spašavati obraz cijelog talijanskog naroda, elegantno će se rastegnuti do dimenzija freske kojom paradiraju likovi u rasponu od velikog diktatora Benita Mussolinija do još većeg komičara Antonija de Curtisa ilitiga Totòa.
„Najbolje doba našeg života“ dirljiva je priča o otporu, ali i o vitalizmu običnoga svijeta, famoznih malih ljudi koji na koncu pobjeđuju svaku nakaznu ideologiju. Premda je do srži talijanska, u ovoj se storiji kao u izglancanom zrcalu možemo i mi ogledati, kad već nemamo svoga Scuratija da je napiše. Naši heroji otpora još će neko vrijeme provesti na čekanju. Nema veze, naučili su oni i na gore.

 

Naslovnica Librofilija