Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Prijeteća cisterna crnila

Kao što znamo, izvorni "Macbeth“ najkraća je od svih Shakespeareovih tragedija. Nesbøov roman ima pak dimenzije omanje blokete. Ne samo zbog debljine, taj se roman čita uz popriličan napor

Tko je čitao Tomićeve "Veličanstvene Poskokove“ zacijelo pamti kako je put do centra zlokobne moći u tome romanu vodio kroz tajni prolaz pokraj pisoara i školjki. Nekoliko godina kasnije dobili smo priliku osvjedočiti se kako je i Jo Nesbø posegnuo za sličnim rješenjem: u njegovome "Macbethu“ (knjigu je s norveškog prevela Jelena Loma) lokalni tvorničar opijata, najmoćniji čovjek u cijelome gradu, ima skriveni pogon u koji se ulazi također iz javnog zahoda. Kako objasniti ovu podudarnost?

Onom starom frazom koja veli kako veliki umovi slično misle? Zapravo i nije osobito važno. Kudikamo je važnije podcrtati da ta dosjetka kod našega pisca lijepo drži vodu, a kod norveškog, bogami, propušta. Što je i logično, jer dok je Tomićev roman paprena satira, Nesbøov "Macbeth“ bi htio biti tvrdokuhani krimić stare škole, oslonjen na uvjerljive, realistične pretpostavke.
Naslov nove planetarne uspješnice slavnoga Norvežanina nije, naravno, slučajan. Roman je napisan po narudžbi izdavačke kuće "Hogarth“, koja je nizu uglednih suvremenih autora različitih poetika predložila da ponude vlastite verzije nekog od kanonskih djela Williama Shakespearea.

Nesbø je izabrao "Macbetha“ jer mu se činilo da priča o sveproždirućoj ambiciji i paranoji ima sve sastojke potrebne za dobar krimić. Kako ih je, međutim, otac serijala o Harryju Holeu smiješao?

Romanesknu verziju slavne drame on je situirao u 1970. godinu, u neimenovani škotski grad nagrižen korupcijom, čija je industrija kolabirala, a budućnost se doima oblačnijom čak i od poslovično groznog vremena. Macbeth je šef specijalne policijske postrojbe koji će pogonjen ambicijom zagonetne Lady u koju je ludo zaljubljen, započeti uspon vertikalom moći ubijajući sve koji mu se nađu na putu ili za koje (ispravno ili krivo) procijeni da bi mu mogli naškoditi.



Sve dramske persone iz slavnog izvornika u rasponu od kralja (odnosno šefa policije) Duncana preko Banquoa, Seytona i Hecate pa do plemića (policajca) Macduffa (ovdje samo Duffa) su tu. Teško se, međutim, oteti dojmu kako Nesbø ni sebi ni nama nije učinio naročitu uslugu tako dosljednim poštovanjem izvornika.

Prvi i najkrupniji problem tiče se motivacije njegovih likova, osobito naslovnog čiji je iskorak na „tamnu stranu“ naprosto nedovoljno odnosno neuvjerljivo elaboriran. U Shakespeareovoj verziji mračnog srednjeg vijeka vještičja proročanstva mogu, naravno, imati težinu dramskog zamašnjaka, ali u krimiću koje želi barem fingirati realizam piscu ipak treba malo solidniji okidač za pokretanje zapleta.

Kao što znamo, izvorni "Macbeth“ najkraća je od svih Shakespeareovih tragedija. Nesbøov roman ima pak dimenzije omanje blokete. Ne samo zbog debljine, taj se roman čita uz popriličan napor. Prenapregnuta konstrukcija puna opasnih dramaturških rupa jedva drži na okupu pravu cisternu crnila koje prijeti da se izlije po čitatelju. Krimi-verzije klasičnih drama trebale bi, barem u teoriji, biti neusporedivo zabavnije štivo od originala.

No, to se u ovom slučaju nije dogodilo. Ako neki lakomisleni klinac koji za lektiru mora pročitati Shakespeareova "Macbetha“, posegne za Nesbøvom verzijom u nadi da će mu tako biti lakše i ljepše, grdno će se prevariti.

Nesbøvim poštovateljima – a tome brojnom društvu i sam pripadam – ostaje strpjeti se do izlaska sljedećega romana u nadi da će se Norvežanin vratiti u autorsku formu.

Naslovnica Librofilija