Tko je čitao Tomićeve "Veličanstvene Poskokove“ zacijelo pamti kako je put do centra zlokobne moći u tome romanu vodio kroz tajni prolaz pokraj pisoara i školjki. Nekoliko godina kasnije dobili smo priliku osvjedočiti se kako je i Jo Nesbø posegnuo za sličnim rješenjem: u njegovome "Macbethu“ (knjigu je s norveškog prevela Jelena Loma) lokalni tvorničar opijata, najmoćniji čovjek u cijelome gradu, ima skriveni pogon u koji se ulazi također iz javnog zahoda. Kako objasniti ovu podudarnost?
Onom starom frazom koja veli kako veliki umovi slično misle? Zapravo i nije osobito važno. Kudikamo je važnije podcrtati da ta dosjetka kod našega pisca lijepo drži vodu, a kod norveškog, bogami, propušta. Što je i logično, jer dok je Tomićev roman paprena satira, Nesbøov "Macbeth“ bi ...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?