Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Kontra tiranije pravaca

Librofilija

Stasiuk je pisac proustovski predan potrazi za izgubljenim vremenom, koja će ga na koncu dovesti u egzotične predjele na kraju (početku?) svijeta

Andrzej Stasiuk (rođen 1969.) s jedva je navršenih dvadeset godina u životnome kalendaru postavio solidne temelje da se jednoga dana brendira kao veliki antikomunistički mučenik i katolički mistik.
Zbog pacifističkih uvjerenja, 1980. je dezertirao iz poljske vojske, da bi potom godinu i pol proveo u zatvoru. Nakon izlaska s robije preselio se iz Varšave u neku planinsku vukojebinu gdje je uzgajao ovce, a na književnoj je sceni debitirao 1992. zbirkom priča "Hebronski zidovi", u kojoj se bavio svojim uzničkim danima.

Putopis i roman

Umjesto da nastavi istom trasom i do danas se profilira kao veliki nacionalni martir, Stasiuk je skrenuo ni lijevo ni desno nego istočno, pa počeo štancati začudne libre koji svi redom tematiziraju suvremena iskustva iz predjela nekoć zastrtog željeznom zavjesom. U tom se smislu "Istok" (knjigu je preveo Siniša Kasumović) doima i kao tipičan i kao pomalo neobičan naslov u njegovoj bibliografiji. Stasiuk, naime, i ovdje nudi sasvim osebujan miks putopisa i romana, na kakav je već naviknuo svoje prilježne čitatelje (jer ovo je već peta njegova knjiga objavljena u nakladi "Frakture"). Od ostalih naslova ovaj se libar, međutim, razlikuje utoliko što bi se moglo reći kako predstavlja neku vrstu uputa za upotrebu cijelog opusa, odnosno beletrističkoga ključa za razumijevanje jedne velike spisateljske karijere.
Svoju ravnodušnost prema Zapadu i zaokupljenost Istokom – tako demodiranu u ovim vremenima – autor će pokušati objasniti svojoj majci (pa onda, posredno, i nama) ovim riječima: "Ostavi fuficama iz novina strane svijeta. One moraju živjeti u tiraniji pravaca. U strahu pred Istokom i u žudnji za Zapadom." Svako putovanje na Istok za njega nije primarno kretanje u prostoru koliko u vremenu. Odlazeći tamo, on se vraća u vrijeme kad je "siromaštvo pokretalo maštu", a "materija nije blokirala um".

Poljsko, al' naše

Stausiuk veli da je "pola života slušao o azijskim hordama koje su pokorile naš europski kraj", pa se zato i odlučio na "pohod do središta metafore": "Rusija je bila izvorom, ali Kina je trebala postati valom koji će zapljusnuti svijest. Zato sam morao tamo otputovati kako bih vidio u što se mijenja komunizam čije sam dijete bio." Ni sretno ni nesretno, jer mališani ionako ne znaju ništa o svijetu izvan granica vlastitog iskustva. Tek naknadno autoru će se otvoriti oči: "Čak smo i komunizam dobili načet kvarenjem. Poslali su ga ovamo kad je već bilo poznato da nikad neće proraditi."
Andrzej Stasiuk ideološki je i geopolitički savršeno neopterećen pisac proustovski predan potrazi za izgubljenim vremenom, koja će ga na koncu dovesti u egzotične predjele na kraju (ili je ipak uputnije reći – početku?) svijeta. To znači da temeljito odudara od poželjne matrice ponašanja u lijepoj svojoj, baš kao i lijepoj našoj. Samo takav troublemaker može u velikoj zemlji još većih turbokatolika obratiti se Svevišnjemu sa sljedećom usrdnom molbom: "Gospode, znam da si zauzet, da nemaš vremena, da danas posjećuješ pakao, ali smatram da bi moj narod trebao rastjerati na sve četiri strane svijeta. (...) Da im se ne bi činilo da tebi imaju nekakav grupni pristup, da ćeš ih kolektivno uslišavati te da ćeš im brojiti sve te plemenske zasluge koje si umišljaju, zapisuju i onda u njih vjeruju."
Da zaključim srdačnu preporuku za ovaj libar: poljsko, al' naše!

Naslovnica Librofilija