Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica IVANIŠEVIĆ

Nema zime za Zimu

Librofilija

Dame i gospoda koji drže do sebe nikad se neće predstavljati kao književnici. Na metajeziku hrvatske kulture riječ pisac sinonim je za nezaposleno čeljade, pa se uputnije legitimirati svojim službenim građanskim zanimanjem (tko ga, naravno, ima), a hobi prešutjeti. Čujete li pak da netko vodi dnevnik, tada znajte da imate posla s osobom još beznadnijom od pisca - umirovljenim autorom. Premda svugdje na svijetu dobro razumiju elementarnu činjenicu kako se penzionirati mogu ljudi, ali ne i njihovi talenti, taj jednostavni poučak kod nas još uvijek ne prolazi. Pa čim nesretnik dospije u godine koje se drugdje nazivaju zrelima ili muževnima, a kod nas metazalemskima, od njega novinski izdavači počnu bježati kao vrag od tamjana. Jedino što preostaje piscima koji su preko noći sprašeni na rezervni kolosijek života, jest održavati autorsku kondiciju vođenjem dnevnika.
Potkraj prošle godine otprilike istodobno dvije su takve privatne kronike dospjele pred našu književnu javnost: „Predsmrtni dnevnik“ Igora Mandića, koji sam imao veselje preporučiti vam prije nekoliko tjedana, i „Dnevnik jednog mitomana“ Zdravka Zime, već drugi svezak njegova osobnog knjigovodstva (prvi libar pod naslovom „Dnevnik jednog skribomana“ pokrivao je 2015. godinu, a ovaj novi bavi se zbivanjima iz 2016.).
Mandića i Zimu ne povezuju samo njihovi radno-pravni umirovljenički statusi i tržišna prekobrojnost zbog koje kao karijerni novinski pisci više ne mogu djelovati u svojemu prirodnom okružju. I jedan i drugi imaju davno izbrušene, sasvim osebujne kritičke glasove sa snažnim uzemljenjem u besprijekornoj erudiciji na koju se rado, često, ali ne i razmetljivo oslanjaju. Što se tiče razlika među njima, neću otići tako daleko pa ih pripisivati porijeklu, ali ću ih hereditarnom prtljagom barem pokušati opisati. Mandić je vehementni Šibenčanin, a Zima skladna kombinacija suzdržanog Čeha i pitomog kvarnerskog bodula. Samo takav tip može se prevrtati cijelu noć u krevetu, jer zna da ga rano ujutro po rasporedu s oglasne ploče čeka lopatanje snijega pred haustorom, a ne bih htio prespavati svoju šihtu i tako se osramotiti.
Kao što je skrupulozan u odnosima sa susjedima, jednako je obziran i u drugim sferama života. On, naime, pripada u nas tako rijetkom soju ljudi koji su kadri dosljedno braniti svoja uvjerenja i sačuvati nepotkupljivi integritet, ali pritom ne ponižavati svoje polemičke suparnike. Zimin dnevnik manje je osobna, a kudikamo više javna kronika jedne godine, osobito zbivanja u našemu kulturnom životu. Njegove bilješke često iskoračuju iz žanrovskih gabarita, pa se od nepretencioznih dnevničkih zapisa pretvaraju u detaljno elaborirane eseje na birane teme, čineći ovu knjigu u isti mah i zbirkom feljtona, odnosno kritika. No, prije i poslije svega ovaj se libar treba čitati kao neka vrsta hedonističkog manifesta. Jer, Zima od prvog do posljednjeg dana/stranice pokušava (i uspijeva) uživati u životu na sve moguće i dostupne mu načine: u dobrome društvu, spizi, biranoj kapljici, knjigama, glazbi, kazalištu, izložbama, nogometu (autor je hajdukovac, tvrdokorni ivićevac, infišan u Juricu Jerkovića). Autorov život do te je mjere ispunjen da bi mogao čak i iznervirati pokojeg, nekoliko desetljeća mlađeg, nervoznog čitatelja. Ali tko mu je kriv (čitatelju, a ne Zimi): do umijeća življenja ne može se doprijeti prečicom, nego samo nataloženim iskustvom i zrelošću.

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE