Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Špijun na zgarištu

Joseph Kanon neobičan je svat. Do svoje pedesete godine bio je urednik i direktor u izdavačkim kućama, a onda je, valjda sit gnjavaže s tuđim knjigama, poželio napisati vlastitu. Debitirao je 1997. romanom "Los Alamos", špijunskom pričom koja se bavila znanstvenicima okupljenima oko projekta Manhattan, i odmah pogodio u sridu: libar je nagrađen Edgarom, najprestižnijim priznanjem u trilerskoj niši.

Do danas je Kanon objavio ukupno sedam romana, svi su redom dosegnuli vrtoglave naklade, no najveći uspjeh zabilježio je knjigom "Dobri Nijemac", koja je poslužila i kao predložak za veliki filmski hit u režiji Stevena Soderbergha s Georgeom Clooneyjem iCate Blanchet u glavnim ulogama.

Radnja svih njegovih romana situirana je u prvih nekoliko poratnih godina, dakle, u vrijeme kada sintagma hladni rat još uvijek nije bila skovana, ali su zato postavljeni duboki temelji za dugu konfrontaciju između istoka i zapada.

Obrazlažući svoj interes za to razdoblje, Kanon je u jednom razgovoru posegnuo za primjerima dvaju klasičnih filmskih naslova. Curtizova "Casablanca", po njegovu sudu, zrcalila je ponešto od duha ratnoga vremena, kad su uloge bile jasno podijeljene i nitko nije sumnjao tko su dobri, a tko loši momci.

S druge strane, "Treći čovjek" Carola Reeda i Grahama Greeneadojmljivo je predočio moralnu konfuziju u kojoj se našla Europa nakon što su utihnuli topovi. Taj svijet u potrazi za etičkim kompasom Kanonu je neka vrsta literarne opsesije. No, ma koliko god se trudio pisati u duhu "Trećega čovjeka", Kanon, čak i kad je najbolji, više sliči štovatelju "Casablance".

Naprosto, svoje junake on uvijek postavlja pred jasne etičke dileme, što će reći da im, u suštini, ne ostavlja izbora.
Premda ga propagandisti u izdavačkim kućama, ali i kritika vole uspoređivati s Grahamom Greeneom i Johnom Le Carreom, te su prispodobe poprilično neumjesne. Ako se mene pita, neumjesno je čak i Le Carrea stavljati u istu rečenicu s Greeneom, a kamoli tek širiti to tobožnje pobratimstvo lica u literarnom svemiru na Kanona.

Ako mu je već nužno tražiti parnjaka, onda to eventualno može biti samo Alan Furst, još jedan suvremeni zagovornik povijesnih špijunskih romana.

Shvatili ste, Kanona niti želim niti mogu braniti kao autora koji je širom otvorio žanrovske škure i provjetrio okoštalu matricu špijunskoga žanra. No, sve rezerve što ih imam prema njegovu autorskom rukopisu padaju u vodu pred činjenicom da me svaki njegov naslov u pravilu osvoji neodoljivim retro-šarmom.

Njegove knjige neka su vrsta papirnatih inačica crno-bijelih hollywoodskih filmova, zanatski besprijekorno skockane, demodirane eskapističke priče.

"Odlazak iz Berlina" (roman je na hrvatski preveo Mladen Jurčić) priča je o Alexu Meieru, piscu židovskoga porijekla, koji je iz rodne Njemačke pred nacistima pobjegao u Sjedinjene Države, tamo izgradio respektabilnu karijeru i zasnovao obitelj.

Godine 1948. zbog svojih će mladalačkih ljevičarskih sentimenata postati metom McCarthyjeva progona, a odbijanjem da svjedoči pred senatskim komitetom (i tako potkaže svoje prijatelje) dodatno će zakomplicirati svoj položaj.

Suočen s izborom progonstvo ili zatvor, optirat će za treću mogućnost: povratak u rodni grad u svojstvu zavrbovanog suradnika CIA-e.

U blokiranom Berlinu, smještenom duboko u sovjetskoj zoni, radosno će ga dočekati kao dobrodošlog manekena režima, čovjeka koji je izborom komunističke zemlje u kojoj želi živjeti nanio ozbiljnu simboličku štetu Americi i čitavoj zapadnoj alijansi.

Kako nalažu bolji žanrovski običaji, vrlo brzo će se naći u životnoj opasnosti. Da zlo bude još i veće, shvatit će kako njegovi šefovi traže da uhodi ženu koja je bila njegova jedina prava ljubav u cijelome životu.

Kanon je tip štreberski pripremljenog pisca koji prekopava kubike arhivske građe da bi čitateljima dojmljivo rekonstruirao prostor i vrijeme u koji je uzglobljena njegova priča. Ako poput potpisnika ovih redaka u knjigama uživate u krevetu ili na kauču, činit će vam se da ležite na brdima šute – toliko su, naime, sugestivni njegovi opisi razorenoga Berlina.

Autentičnosti priče dodatno doprinosi uključenost stvarnih, povijesnih osoba u špijunski zaplet. Jedan od pobočnih likova je i sâm Bertolt Brecht kojemu dugujemo najduhovitiju scenu romana. Naime, na jednom mjestu direktor berlinskoga studija, stanoviti Fritsch, nagovara Alexa da svrati u posjet i vidi kako nastaju odlični filmovi.

"'Sjajni filmovi', prokomentira Brecht, 'u njima mladić susreće traktor.'

'Uvijek je isti', popustljivo će Fritsch, 'No ozbiljno, ima i dobrih filmova.'

'Mladić izgubi traktor', vragolasto ustraje Brecht."

Kao i uvijek, Kanon se spretno poigrava napetošću i emocijama, križajući trilerske s melodramatskim motivima. Da se nije "okliznuo" na glavnome junaku – koji u gotovo svakoj rizičnoj situaciji reagira kao prekaljeni, hladnokrvni profesionalac, a ne kao slučajni heroj – dojam bi bio još bolji. No, i ovako "Odlazak iz Berlina" sjajno je štivo ako želite na nekoliko sati otići iz stvarnoga života.

Ambicije na ledu

Joseph Kanon rodio se 1946. godine, školovao se na Harvardu i Cambridgeu, a još u studentskoj dobi objavio je nekoliko priča u časopisu "Athlantic Monthly". Svoje spisateljske ambicije stavio je potom na led i u frizeru ih držao gotovo cijela tri desetljeća. To vrijeme proveo je kao urednik i prvi operativac u newyorškim izdavačkim kućama "Hoghton Mifflin" i "E. P. Dutton". I njegova supruga Robin Straus dolazi iz svijeta literarne logistike: ona je književna agentica.

Pisac u ilegali

"Mogao bih biti maneken za kampanju promjene zanimanja u srednjoj dobi", kazao je Kanon jednom prilikom. "Naprosto, neke stvari ne možete požurivati, treba sazreti vrijeme za njih. Dok sam pisao 'Los Alamos', nikome nisam htio priznati čime se bavim. Možete li zamisliti veću sramotu od izdavača koji ne zna pisati? No, moja je priča ipak bila sa sretnim završetkom, jer je na koncu ispalo da knjiga drži vodu."

Naslovnica Librofilija

VIŠE IZ RUBRIKE