Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Oblačno i jetrovito

librofilija

"Europom u 30 knjiga" sjajna je V.B.Z.-ova biblioteka koja nam u pravilu otkriva velika imena iz malih književnosti. S Belgijancem Dimitrijem Verhulstom to, međutim, baš i nije slučaj. Ne zato što se radi o osrednjem ili slabom piscu, nego stoga što je riječ o autoru koji je već prevođen kod nas. Roman "Gospođa Verona silazi s brežuljka" objavljen je 2009., a godinu poslije i "Problemski hotel". No, kako su oba naslova izišla kod malog nakladnika s vrlo ograničenom distribucijom, ostala su temeljito nepročitana, pa friško V.B.Z.-ovo izdanje koje bi se trebalo reklamirati pod ohrabrujućom egidom "treća - sreća" skoro da ima težinu premijere.

"Nažalosnost stvari" (roman je s nizozemskog na hrvatski preveo Radovan Lučić) vrlo je osobna priča koju nam izlaže trinaestogodišnji Dimitri (u kasnijim dionicama romana pripovijedat će nam je iz perspektive odrasla čovjeka). Već i sama posveta romana vrlo dojmljivo sugerira što nas čeka između korica.

Pisac, naime, knjigu nudi "u sjećanje na moju baku koja je željela izbjeći sramotu, pa je umrla dok sam dovršavao posljednje stranice rukopisa". Iz te rečenice nije teško izvesti zaključak kako se autor sprema pred čitatelje prostrijeti prljavo obiteljsko rublje, ali je dovoljno obziran i pametan da svoje sumorno izlaganje omekša osebujnim humorom. I doista, "Nažalosnost stvari" priča je o Verhulstima, obitelji za koju bi prosječni hrvatski čitatelj mogao pomisliti da ju je izmaštao Dubravko Mataković.

Dimitri, naime, živi s ocem pijancem i trojicom jednako žednih stričeva. Svi oni uredno su razorili svoje ljubavne veze i vratili se pod majčine skute. Otac je jedini zaposlen, radi kao poštar, a ostali primaju socijalnu pomoć. Svome su životnome stilu pronašli i prikladno ideološko uzemljenje. Otac se deklarira kao vatreni socijalist, a mjeru njegove svjetonazorske čvrstine vrlo plastično ilustrira sljedeća rečenica: "Ako bi nam zbog nepredviđene štedljivosti zaprijetila opasnost da kraj mjeseca dočekamo s viškom novčanih sredstava, podigao bi sve pare s banke i zapio cijelu plaću kako bi nas zaštitio od iskušenja kapitalizma."

Jutra u njihovoj kući započinju s bolnim triježnjenjima, a završavaju s bjesomučnim lokanjem u nekom od kafića Selendre, Verhulstova rodnog, zabačenog provincijskog mjesta. Ili kako to na jednome mjestu kaže: "Svi su dani bili predvidljivi, ali ni na jedan nismo bili spremni." Tu rutinu presijecaju tek povremeni posjeti sudskih ovršitelja koji im zbog nagomilanih dugova dolaze plijeniti ono malo imovine.

"Naravno, život je išao dalje, što ga je katkad i činilo tako teškim", podcrtava Dimitri. Da zlo bude još i veće, Verhulstove bismo teško mogli nazvati bijelim vranama Selendre. To zapušteno, provincijsko mjesto napučeno je ne manje slikovitim karakterima, dešperatnim tipovima čije živote pisac često "zipuje" u blistave crnohumorne minijature kakva je ova: "U toj je prikolici Jowannekov otac otac uredio slikarski atelje da bi se imao čime baviti, a u istoj se prikolici nekoliko mjeseci prije utrke objesio, da se više ne mora baviti ničim."

"Nažalosnost stvari" nije libar za finćukaste i osjetljive čitatelje. "Jesmo li se već bili rodili kad je zadnji put promijenila gaće?", pita se na jednome mjestu Dimitri pripovijedajući nam o ostarjeloj susjedi. Kome ta rečenica nije bila dovoljno jasna, pisac velikodušno nudi novu, još slikovitiju: "Jedva se još mogla dignuti sa stolca, možda i zato što ju je u tom sprječavala težina govana u gaćama."

Doslovno svaka stranica ovoga romana - koji je zapravo skrojen kao niz labavo uvezanih priča/skica iz obiteljske povijesti - obilato je natopljena teškim vonjima jeftinoga piva, mokraće i izmeta. Svakodnevica nepopravljivih pijanaca ovdje se i ne pokušava romantizirati. "Lijes alkoholičara rijetko je težak", piše Velhurst, "grobari ga mnogo radije nose nego ostale lijesove, a mi bismo u obitelji prilično uštedjeli kad bismo sahrane svojih trupala plaćali po kilogramu."

Unatoč svemu, ovaj odvažni Flamanac (jer fakat treba imati ili puno petlje ili malo ludosti da bi se pred književnom javnošću ovako brutalno razotkrila vlastita intima) uspio je napisati knjigu koja je na neki savršeno bizaran način vrlo topla. Da, njezini junaci jesu šljam, u pristojna svijeta naprosto moraju izazvati gađenje, ali je kojiput teško odoljeti njihovu šarmu. U tom je smislu naročito dojmljivo poglavlje u kojemu ovršitelj plijeni njihov televizor nekoliko sati uoči prijenosa povratničkoga koncerta Roya Orbisona - u čije se plačljive balade svi Verhulsti kunu - pa cijela nakresana obitelj odlazi k susjedima Irancima gledati nastup svoga miljenika.

Od takvoga stvarnosnog materijala 99,99 posto svih autora na svijetu napisalo bi nepodnošljivo mučnu ispovjednu knjigu ili čak punokrvni horor. Verhulst nam je, međutim, ponudio "samo" još jednu priču o odrastanju, u isti mah dirljivu i smiješnu, kako je to već i red s librima koji tematiziraju nečije nježne godine.

Okej, nježnosti ovdje nema ni u tragovima, ali još uvijek ima dovoljno topline.

Flamanska uzdanica

Dimitri Verhulst rođen je 1972. u Aalstu u, naravno, disfunkcionalnoj obitelji, a dio djetinjstva proveo je kod udomitelja. Do sada je objavio dvadeset žanrovski raznovrsnih knjiga, u rasponu od zbirki poezije do romana. Do reputacije najvećeg talenta flamanske književnosti uspeo se 2003. romanom "Problemski hotel", koji je do sada preveden na desetak jezika, a po njemu je redatelj Manu Riche snimio i cjelovečernji film.

Gubljenje prijatelja

Jednom prilikom Verhulst je odgovorio na pitanje žali li zbog ičega što je napisao o stvarnim osobama: "Čim koristiš nečije pravo ime, riskiraš. I uvijek gubiš prijatelje, sa svakom novom knjigom ja imam sve manje prijatelja. Znam jednog pisca koji je jednom rekao kako sa svakom novom knjigom izgubi ženu (smijeh). Naravno da koji put požalim, ali to je, bojim se, dio igre. Da sam drukčije izabrao, i tada bih možda požalio. U svakom slučaju, odgovor je - da, žao mi je zbog nekih stvari koje sam napisao."

 

Naslovnica Librofilija