Mišljenja Librofilija

Librofilija

Ivica Ivanišević

Zima jedne mladosti

Autor koji je slom komunizma dočekao s 48 zima u životnome kalendaru i samo jednim istinskim proljećem, napisao je knjigu s puno autobiografskih akcenata

Pripadati "malome" jeziku i kulturi - a hrvatski pisci sve znaju o tome - razmjerno je neugodno. Da bi uspio prekoračiti granice vlastita dvorišta, ne treba ti samo talent, nego i vraški puno sreće. No, još je i gore biti "mališan", a živjeti u sjeni kolosa.

Recimo, biti Slovak, dakle, prvi susjed Česima kojima je književnost, poslije piva, valjda najvažniji izvozni proizvod. U tom je smislu "slučaj" Antona Baláža vrlo instruktivan. Gospodin je trebao navršiti 72. godinu života da bismo mi za njega uopće čuli. A i kad je konačno 2014. stigao u naše krajeve, u paketu s njegovom knjigom dočekale su nas ocjene kako je riječ o piscu koji je uzoran baštinik češke škole.

"Logor posrnulih žena" iz naše se vizure pojavio niotkuda i naprečac pobrao simpatije svih koji su taj roman uzeli u ruke. Tekst koji bi se u najkraćem mogao opisati kao priča o preodgoju djevojaka u Slovačkoj, ambijentiran je u koncentracijski logor neposredno po okončanju Drugoga svjetskog rata.

Preuzevši infrastrukturu nacističkog poretka - stratište Židova - nova je vlast kazamat napučila ideološkim neprijateljima i nepoćudnim elementima svake zamislive fele, među ostalim, i bratislavskim prostitutkama iz Vydrice, "etički očišćene" četvrti na lošem glasu. Vješto vodeći priču o sudbinama desetak slojevitih karaktera, Baláž je u "Logoru posrnulih žena" uspio u nečemu što se, barem na prvi pogled, doimalo kao nemoguća misija: napisati "logorološku" knjigu o strahotama staljinizma uz koju ćemo se smijati.

Upravo toj tako rijetkoj vještini relaksiranog pisanja o jezovitim vremenima može zahvaliti što su ga recenzenti, makar na nekoj simboličkoj razini, doživjeli kao punokrvnog Čeha.

Netom objavljeni roman "Samo jedno proljeće" (na hrvatski ga je prevela Sanja Milićević Armada) neusporedivo je "slovačkija" knjiga. Kad to kažem, mislim prije svega na činjenicu kako se radi o puno gorčem tekstu. Radnja libra nije situirana iza bodljikave žice, štoviše, bavi se vremenom u kojemu je sve prštalo od optimizma.

No, za razliku od "Logora", knjige koju je Baláž mogao stvarati neopterećen osobnim iskustvom, jer je imao samo dvije ili tri godine kada su se odvijala zbivanja o kojima piše, "Samo jedno proljeće" može se čitati i kao knjiga s puno autobiografskih akcenata.

Za početak, junaci romana Balážovi su vršnjaci. Proljeće je 1968. i Štefan, oduševljeni sljedbenik cinéma véritéa, netom je diplomirao na praškoj filmskoj akademiji. Daniel je deziluzionirani student znanstvenog komunizma, a Pal pragmatično seljačko dijete i nerealizirani pjesnik.

Sučelice njima stoji nekoliko osebujnih ženskih likova: Pelageja Nilovna, kći ruskog emigranta, koja će prijeći dugačak put od vatrene komsomolke do seksualno i na svaki drugi način oslobođene djevojke, Renáta, frivolna studentica glume i Štefanova partnerica, te Anita, slovačko-austrijska umjetnica židovskog porijekla, obrazovana u Parizu i traumatizirana iskustvom preživljavanja holokausta.

Priča o tim djevojkama i mladićima priča je o bratislavskome proljeću, u mnogo čemu nalik onome slavnijem – praškom, vremenu buđenja nade u mogućnost dostizanja istinske demokracije. Sadržaj i duh romana možda ću vam najlakše predočiti kažem li kako knjigu otvara i zatvara po jedan glazbeni broj.

Libar, naime, počinje reformom repertoara razglasne stanice u studentskome domu, u trenutku kada revolucionarne budnice ustupaju mjesto senzualnom stenjanju Jane Birkin, dakle pjesmi "Je t'aime", koja postaje neslužbenom himnom bratislavskih proljećara. Zaključne stranice knjige ozvučene su, pak, sovjetskom himnom koju junaci libra pjevaju da bi izbjegli batine okupacijskih vojnika.

Tu scenu neki bi Čeh zacijelo napisao naglašavajući u punini njezin groteskni potencijal i pritom bi nas pokušao nasmijati. Prizor slovačkih momaka i cura koji se trse na sav glas dokazati lojalnost pjevajući himnu tlačitelja, bogom je dan predložak za crnohumorne eskapade.

Čitajući zaključni ulomak nisam mogao uteći jednoj asocijaciji. Naime, potkraj osamdesetih, pripadnici navijačkih skupina u bivšoj Jugoslaviji rado su činili barufe u majicama na čijim je leđima bio otisnut natpis "Druže Tito, mi ti se kunemo". Razlog? Jednostavno, koji će milicajac biti dovoljno glup da isuče pendrek i udari po najvećem sinu naših naroda i narodnosti. Takve anegdote zabavljale su naš svijet. No, Balážu nije do zajebancije.

Slom komunizma dočekao je s 48 zima u životnome kalendaru i samo jednim istinskim proljećem. Godine koje su u međuvremenu prohujale nisu patinirale njegove uspomene dobrodušnom nostalgijom. On piše o vremenu slatke utopije kojoj je brutalno, silom oružja, označen kraj, čime su životi svih protagonista mimo njihove volje skrenuti na neke druge kolosijeke.

Ljudski gledano, takav je poetički izbor lako razumjeti, no nisam siguran kako on jamči književni "višak vrijednosti". To prije što je Baláž cijeli libar impregnirao toplim humorom od kojega je na kraju, za volju valjda moćne poante, odustao. Kako bilo da bilo, "Samo jedno proljeće" zaslužuje preporuke kao dojmljiv književni dokument jednoga vremena. Onima koji su čitali "Logor posrnulih žena" nikakva uvjeravanja nisu ni potrebna.

Pisac opće prakse

Anton Baláž rođen je 1943. u Lehoti pod Vtáčnikom. Mirovinu je zaslužio kao novinar, ali je paralelno razvijao karijeru u nekoliko spisateljskih niša. Autor je petnaestak proznih knjiga, četiriju publicističkih naslova, potpisao je šest radiodrama, a radio je i kao filmski i televizijski scenarist. Dvije godine (1993.-1994.) bio je namještenik Ureda predsjednika Republike Slovačke. Na žalost, uglavnom je poznat čitateljima samo u srednjoj i istočnoj Europi.

Stradanje Židova

Balážove knjige nisu samo priče o ovim ili onim junacima, nego i prozne studije o životu pod totalitarnim režimima. Osim traumama iz komunističkih vremena, bavio se i dramom holokausta, osobito stradanjem slovačke židovske zajednice. Tu temu dotiču i pojedine dionice "Samo jednog proljeća", koje svjedoče o dubokoj ukorijenjenosti antisemitizma u nekim dijelovima društva.

Naslovnica Librofilija