U drugoj polovici sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća u Italiji i Njemačkoj cvali su naizmjenice crni i crveni teror. Smaknuća uglednih političara, sudaca ili poslovnih ljudi smjenjivala su se kao na tekućoj vrpci. No, nisu sve žrtve bile precizno naciljane. Ubijalo se, vrlo često, i sasvim neselektivno: podmetanjem bombi u javne prostore. To je, razumljivo, u javnosti širilo atmosferu straha, pa i prave paranoje.
Unatoč svemu, obje su države tih godina Hrvati doživljavali kao obećane zemlje. U Njemačku su odlazili raditi, a u Italiju trošiti. Jedni su crnčili na bauštelama, drugi arčili po buticima. I jedni i drugi jednako nezainteresirani za terorizam koji se događao oko njih i čije razloge nisu uspijevali shvatiti, što je katkad vodilo i do tragikomi...
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?