Novosti Hrvatska

Hrvatska

Ivica Ivanišević: Cijena korote Tomislava Karamarka

Jučer, danas, malo sutra
Od 16. do 18. rujna 1982. u bejrutskoj četvrti Sabra i izbjegličkome logoru Shatila, smještenome na jugu libanonskoga glavnoga grada, dogodio se masakr civila u režiji i izvedbi kršćanskih falangista. Točan broj žrtava nikada nije utvrđen: dok su se sami koljači hvalili saldom od dvije tisuće pobijenih, palestinski Crveni polumjesec izvijestio je o preko tri tisuće likvidiranih.

Kako je u to vrijeme Libanon bio pod izraelskom okupacijom, s mnogih strana počele su stizati optužbe da odgovornost za masovni zločin snosi i general Ariel Sharon, tadašnji ministar obrane.

Suočena s pritiscima uzbunjene svjetske javnosti koja je tražila rasvjetljavanje svih okolnosti masakra, vlada u Tel Avivu osnovala je istražnu komisiju pod vodstvom predsjednika Vrhovnog suda Yitzhaka Kahana. Njegovo povjerenstvo je zaključilo kako je “Sharon osobno odgovoran jer je zanemario mogućnost krvoprolića i osvete te zbog nepoduzimanja odgovarajućih mjera da bi se krvoproliće spriječilo”. Premda se dugo opirao toj mogućnosti, Sharon je na koncu ipak podnio ostavku na mjesto ministra obrane, ali je ostao članom vlade bez sektorskog portfelja.

Zaključci Kahanove komisije nikoga, naravno, nisu iznenadili. Jer, puno prije njihova objavljivanja svakome sa zrncem zdrave pameti bilo je jasno kako prvi čovjek oružane sile koja je nijemo promatrala trodnevnu orgiju koljača ne može biti iskupljen od grijeha.

Dobro je to znao i narodni heroj Ante Kronja Čenčo kojemu su drugovi povjerili delikatnu dužnost da, samo nekoliko dana nakon masakra, na velikome skupu omladine Splita na Prokurativama, održi prigodni govor.

Moja je malenkost zajedno s nekoliko tisuća vršnjaka, za tu priliku puštenih s nastave, svjedočila tome događaju. Dobro pamtim kako je gospodin Čenčo svoje izlaganje zaključio mobilizirajućim pozivom: “Drugovi i drugarice, mi s ovega mista moramo reć svoje odlučno ne generalu Šaranu!”

Logično, umjesto gromkog prezira adresiranog prema bezdušnom ministru, trgom je odjeknuo kikot koji je vrlo brzo prerastao u grohotan smijeh, pa je miting brže-bolje raspušten, a cerekanje zbog ribičkog gafa zaglušeno revolucionarnom glazbom s razglasa.

Zanemarimo li, međutim, taj ljupki detalj, govoru gospodina Čenče nema se što prigovoriti. Još prije tridesetak godina on je smjestio Ariela Sharona u škafetin koji čuvamo za negativce, a sve što se otada dogodilo samo je potvrdilo ispravnost takve procjene.

Suptilan kao buldožer

Sharon je, naime, suptilnošću buldožera, sve do pada u komu, nastavio zidati reputaciju čovjeka cijepljenog od bilo kakve empatije.

Kada takav netko premine, nitko se ne utrkuje u pisanju brzojava sućuti, osim, dakako, obitelji, suboraca, političkih saveznika i istomišljenika te onih koje na to obvezuju protokolarne užance. I to ne samo zato što je plakanje nad sudbinom čovjeka kojega nikada nije dirnuo ničiji plač moralno suspektna gesta.

Za to postoje čak i vrlo pragmatični razlozi. Jer, tim činom lako ćete sebi na leđa natovariti lijep broj zakletih neprijatelja.

Tomislav Karamarko nije Sharonu ni svojta ni tazbina, lider HDZ-a nije ni militantni cionist, a Bogu hvala, nije ni predsjednik države ili vlade, pa ipak je požurio nakapati mjericu retoričkih suza i adresirati je ožalošćenoj obitelji.

Čovjek koji sve glasnije zaziva prijevremene izbore, nadajući se da će detronizirati Milanovića i zavaliti se u njegovu fotelju, tako je i prije stupanja na dužnost o kojoj snatri u erotskoj ognjici, sebi priuštio barem nekoliko stotina milijuna uvjerenih neprijatelja – naime, cijeli arapski svijet – i tko zna koliko još protivnika s različitih strana globusa.

Zašto? Ovaj misterij doima se još dubljim znamo li kako je Karamarko dobro znan po tome da se metodično kloni svakoga posla te iskazuje prezir prema radu kao pojavi.

Sabor obilazi kao kiša oko Kragujevca, a o kvaliteti njegova unutarstranačkog rada dovoljno govori činjenica da se sve što je relevantno na desnoj strani političkog spektra zbiva izvan i daleko od kišobrana HDZ-a.

Ako ćemo pravo, Tomislav Karamarko već se mjesecima ne doima kao čovjek od krvi i mesa nego kao puki medijski konstrukt. On je, naime, u javnom životu ove zemlje prisutan isključivo zaslugom novinara koji ga od prilike da prilike zamole za poneku izjavu.

Izlazak iz bezdana dosade

I kada je konačno odlučio iskoračiti iz bezdana dosade, mrdnuti malim prstom, pa i cijelom rukom, izabrao je gestu koja će mu se jednoga dana, kada se bude, recimo, grebao za skute petrodolarskih ulagača, vratiti u lice kao bumerang.

Savršeno u skladu s davnim stranačkim sloganom “Idemo dalje”, piči i Karamarko. Nakon što se dokazao kao najnepopularniji Hrvat u domovini, uskoro bi to mogao postati i u globalnim razmjerima.

ivica ivanišević

Naslovnica Hrvatska
Page 1 of 9FirstPrevious[1]23456789Last