Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Šjor Krleža, partili ste na vrime, injoranti su pobijedili

Ako je vjerovati Živku Jeličiću, Krleža nije imao osobite sreće sa Splitom. Autor popularne "Buže" (ali i pisac niza drugih naslova za koje se masovnu publiku frigalo i onda i danas) zabilježio je svojedobno dvije ljupke anegdote s Fricom u glavnoj ulozi.

Jednom prilikom dok je veliki pisac kružio Peristilom razmišljajući kako bi se u taj ambijent uklopila njegova drama "Aretej", presrela ga je učiteljica iz Varaždina koja je razvodila djecu po splitskim znamenitostima, ali o njima, očito, nije puno znala. Kad je opazila Krležu, nije mu se obradovala zato što je riječ o čovjeku iznimne erudicije, konačno i direktoru Leksikografskog zavoda, koji bi učenicima mogao štošta pametnoga kazati. Specifična težina velikog pisca nju je zanimala manje od one trivijalne tjelesne.

A kako je bard bio lijepo zaokružen i pofutran kao da je, božemiprosti, velečasni na službi u bogatoj župi, obratila mu se s ljubaznom molbom da kao potkovani svećenik djeci kaže poneku riječ o katedrali. Premda ga je pratila reputacija namćorasta čovjeka koji je i za manje provokacije (svejedno bile one slučajne ili hotimične) znao jezikom ispljuskati nedostojnog sugovornika, ovom se prilikom klasik krotko odazvao molbi i kao neki imaginarni don Mirek strpljivo krenuo upućivati djecu u povijest splitske prvostolnice.

Zgoda iz knjižnice

Kad je završio svoje improvizirano predavanje, Krleža je opazio da ga dio učenika gleda s očitim znakovima prepoznavanja. Valjda su se klinci smijuljili na račun svoje nastavnice koja je sve do kraja posjeta katedrali ostala u dubokom uvjerenju kako je imala veliku sreću nabasati na ovako ljubazna i obrazovana svećenika. Krleža joj je na koncu raspršio sve iluzije predstavivši se imenom i prezimenom te opaskom kako on nije velečasni, nego nečastivi.
Hajde dobro, to i nije neki razlog da se u velikome piscu razgori primjereno velik oprez, da ne kažem što gore, prema Splitu. Konačno, incident je izazvala dotepenka, a ne neki domorodac.

Druga neugodnost bila je, međutim, kudikamo bolnija, a ide na dušu domaćemu svijetu. Po službenoj, dakle, Krležinoj verziji, kako je skrupulozni Jeličić prenosi, Fric se bio zaputio na ručak kod nekog splitskog prijatelja, pa je prvo svratio u knjižaru na Pjaci da bi, valjda, tamo pazario neki svoj libar i njime obradovao domaćina.

Moram priznati da imam malu rezervu prema toj verziji. Skloniji sam povjerovati da je i Krleža dijelio istu taštu boljku kojom je blagoslovljena većina pisaca, pa u knjižarama prvo traže vlastite, a tek onda tuđe knjige. Kako bilo da bilo, Miroslav je prekoračio prag trgovine i upitao prodavačicu koja je stajala iza pulta imaju li neku knjigu od Krleže. Ona je s tipičnom splitskom uslužnošću kao iz topa odvratila: "Nemamo!"

Klasik se, međutim, nije dao, a i zašto bi kad je na vrhu police opazio cijeli red svojih knjiga koje je potom pokazao dami. Suočena sa zapanjujućim otkrićem, prodavačica se nije dala smesti, nego je mirno odvratila kako joj za dobaviti te libre trebaju skale. A kad joj je Krleža pokazao da i dotične lojtre postoje, da skupljaju prašinu na samo metar ili dva udaljenosti od nje, ona je prezrivo procijedila: "Stari, penji se sam." Što je, vjerovali ili ne, Krleža i učinio, izabrao jedan svoj naslov, uredno ga platio, i onda se požalio tadašnjemu gradonačelniku na besprimjerno poniženje kojemu ga je izvrgnula prodavačica.

Isprika piscu

Možda je upravo ovaj incident bio ključnim razlogom zbog kojega je dotična knjižara nakon bardove smrti ponijela njegovo ime. Ako jest, onda bismo mogli pomirljivo zaključiti kako se Split, doduše sa zakašnjenjem, ali ipak, ispričao velikome piscu koji je ovdje dočekan i ispraćen – hoću reći: isprašen – kao da je zadnja čimavica.

No, sve je to povijest: i davni ispad drske injorantice, i krštenje knjižare imenom velikog pisca, pa i sama knjižara. Ona, službeno, još nije blago preminula u Gospodinu, dapače, upravo teku radovi na njezinu preuređenju, ali je zato stisnuta u jedva trećinu nekadašnje kvadrature. Ostatak prostora zapasao je dućan u kojemu se prodaju, među ostalim, i šugamani.

Što nam ta činjenica govori? Da Splićani manje čitaju, a više se znoje? Ono prvo svakako, ono drugo nisam baš siguran, jer mušterije toga dućana, kao uostalom i svih ostalih poslovnih prostora u centru grada, nisu domaći ljudi, nego turisti. Prije će biti da su dotični ručnici tu da bi nam simbolički poručili kako valja obrisati sve ono što je bilo prije i lijepo zaboraviti.

Injoranti su pobijedili, šjor Krleža, partili ste na vrime, dok je Split još uvijek bio grad, a ne destinacija.

Naslovnica Jučer danas malo sutra