Do prije nekoliko dana živio sam u čvrstom uvjerenju kako neću izaći na izbore za Europski parlament. I za to sam imao dva ozbiljna razloga. Nakon tri desetljeća vježbanja demokracije, dodijalo mi je u svakom izbornom turnusu tražiti manje zlo, zaokruživati partiju ili koaliciju koja mi izaziva manju mučninu.
Trebalo mi je dugo da konačno osvijestim činjenicu kako u hrvatskome političkom izlogu nema – i, bojim se, zadugo neće biti – ničega što bih mogao podržati svim srcem, bez fige u džepu i grižnje savjesti. Potom, još me uvijek nitko nije – i, bojim se, zadugo ni neće – uspio uvjeriti kako izbori za Europske parlament imaju ikakav smisao iz perspektive građanina patuljaste zemlje lišene bilo kakvog političkog ili ekonomskog utjecaja.
U aktualnom sazivu najvišeg e...