Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

U Puli će se ubuduće događati samo porinuća krumpirića u fritezu. Nestankom Uljanika nestat će i mogućnost da taj grad ikada više dobije dobar punk bend...

kolumna Ivice IVANIŠEVIĆa

Istra, u turističkom smislu naša najprosperitetnija regija, ima zapravo samo jedan ozbiljan grad. A i on, da se ne lažemo, nije baš nešto. Govoreći sasvim osobno, Pulu volim, ali ta je ljubav – kao, uostalom, sve prave ljubavi – savršeno iracionalna i ne mogu je braniti snagom argumenata.

Za početak, taj je grad dva ili tri konfekcijska broja prevelik za svoje stanovnike. Istra je, naime, zemlja seljaka (ili malomišćana, da se tko ne uvrijedi) od kojih mnogi u Puli imaju samo pričuvne adrese, stanove za ne daj bože, a ustvari žive u provincijskome miru.

Osim što joj fali stanovnika, Puli očajnički nedostaje i piture. U tome gradu postoje na stotine, ako ne i tisuće zgrada kojima ni najveći forenzički eksperti ne bi bili kadri ustanoviti izvornu boju fasade. Zastrašujuća zapuštenost polako proždire i nekoć velebne vile kojima je Pula izdašno načičkana.

Neki će, međutim, reći kako se najveći problem toga grada krije u jednostavnoj činjenici da u samome središtu ima golemo brodogradilište. Fakat, iz današnje perspektive nastrano zvuči odluka da se na ljupkome otočiću Uljaniku (Scoglio Olivi, Oliven Insel) usred pulskoga zaljeva podigne škver koji će potom mostom (preko kojeg prolazi željeznička pruga!) biti povezan s kopnom.

No, teško da je ta odluka manje nastrano zvučala 1856. godine, kad je škver svečano otvoren na škojiću u djevičanskoj vali. Kako bilo da bilo, pejzažna šteta davno je počinjena i sačuvala se, evo, dulje od stoljeća i pol, sve do naših dana koji će, čini se, biti posljednji.

Najvažniji grad naše najprosperitetnije regije na dobrome je (ili lošemu – procijenite sami) putu da konačno probije taj ružni, kabasti čir i istisne ga iz svoga središta. Pretpostavljam da nije bilo lako pulskim turističkim radnicima svih ovih desetljeća.

Potencijalne goste iz bijeloga svijeta navlačili su Vespazijanovom arenom, ali su im morali prešutjeti da se nekoliko stotina metara od ulaska u slavni amfiteatar nalazi ulaz u neslavno brodogradilište. Ili su ih dražili fotografijom Slavoluka Sergijevaca, sretni što im u kadar nije ušla samo stotinjak metara udaljena škverska porta.

Krasna zemljo...

E pa sada konačno mogu odahnuti. Brodogradilište je mrtvo, samo se čeka ovlašteni patolog da potpiše dokument kojim se treba potvrditi očigledno. Jednako tako, nitko nije toliki naivac pa da očekuje kako će na mjestu paloga škvera niknuti neki drugi industrijski kompleks.

Kako to već kod nas u priobalju biva, na lokaciji krepane tvornice ukazat će se hotelsko naselje. I toj odluci nitko pametan neće moći proturječiti. Čak i nesretnici koji su slomom Uljanika u isti mah izgubili i zaposlenje (jer im je tvrtka propala) i zanimanje (jer u zemlji više nema poslodavca kojemu trebaju njihove profesionalne usluge).

Nevolja je, međutim, u tome što se u malešnoj zemlji kao što je naša gašenjem nekih značajnih tvornica gasi još ponešto. Kad je, recimo, onomad riknula Željezara Sisak, riknuo je de facto i sam grad. Metalurški kombinat koji je svojedobno bio toliko moćan da je u socijalizmu dodjeljivao jednu od najprestižnijih (i financijski najizdašnijih) književnih nagrada, danas je tek uspomena. Kao što je to u međuvremenu postao i Sisak.

Nestankom Uljanika nestat će, recimo, i teorijska mogućnost da taj grad ikada više dobije dobar punk bend. Pokojni Tusta iz KUD-a Idijoti bio je škveranin, k tome i sindikalni povjerenik. Da je bio konobar, čisto sumnjam da bi mu glazbena rebelija bila životni izbor.

Naprosto bi bilo previše shizofrenično po cijelo jutro ljubazno se osmjehivati, pa navečer režati u mikrofon. A neki novi pulski klinci morat će se dobro pomučiti žele li uteći od konobarske sudbine. Koja je, naravno, savršeno i prihvatljiva i časna, samo je nevolja kad postane imperativna za cijeli naraštaj. A to bi se Puljanima lako moglo dogoditi.

Da biste porinuli veliki željezni brod koji može oploviti zemaljsku kuglu, u teoriji vam treba puno pametnih i vrhunski obrazovanih ljudi. U Puli vam ne treba više nitko. Ali će uskoro zatrebati puno priučenog osoblja koje je kadro porinuti krumpiriće u fritezu. IDS, dakle, istarski HDZ ima o čemu mozgati, jer u zadnje se vrijeme skupilo puno loših vijesti.

Naime, u sjeni velike Uljanikove, događa se i mala drama gašenja kultnog zagrebačkog Kluba studenta Istre, a u medije je dospjela i vijest kako se mitska istarska koza nalazi pred izumiranjem – preostale su samo 34 te ljupke životinje (odnosno 35 računamo li onu iz grba RH). Krasna zemljo, Istro mila, više nisi što si bila...

Naslovnica Jučer danas malo sutra