Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Koja obilježja države Hrvatska uopće ima?!

Suverenitet RH pokopan je ulaskom u NATO i EU

Prvo su se predstavljali kao državotvorci. I nije im dugo trebalo – manje od trideset godina – da shvate kako je to zapravo prvorazredna budalaština. Jer, kako možeš biti tvorcem nečega što već postoji? A hrvatska država je geopolitička realnost skoro čitava tri desetljeća. Onda su se prekrstili u suvereniste, što im, siguran sam, ne može donijeti nikakvo dobro.

Za početak, koliko njihovih simpatizera uopće zna koji se sadržaj krije iza te teške, kabaste rječetine? Konačno, znaju li i sami valjano definirati pojam suvereniteta? Kada bi zaista znali, nisam siguran da bi se i nadalje tako legitimirali.

Suverenitet je, lijepo piše u Hrvatskoj enciklopediji, „pojam koji označava vrhovnu i konačnu političku vlast, iznad koje, u pogledu donošenja i provođenja političkih odluka, nema više vlasti.“ Definicija je nesumnjivo stara, gotovo drevna, očito iz vremena dok države nisu stupale u čvrste vojne odnosno političke saveze.

U epohama kada je geopolitičko soliranje bilo rašireni princip vjerojatno se moglo govoriti o vrhovnoj i konačnoj vlasti iznad koje nema nikakve više sile, osim božanske, tko u nju vjeruje. Danas je pak u najmanju ruku naivno očekivati da itko više može uživati u tako shvaćenom suverenitetu bez ikakvih ograničenja.

Osobito se tome teško nadati ako ste državljanin zemlje koja je, poput Hrvatske, članica Sjevernoatlantskog saveza i Europske unije, dvaju klubova koji izrijekom pretpostavljaju pokoravanje vanjskoj volji, odnosno odlukama partnera.

Guditi o vlastitoj vrhovnoj i konačnoj vlasti teško je čak i ako si Francuz ili Poljak, dakle, pripadnik velike nacije čiji je utjecaj razmjeran broju stanovnika. A ako si pegulasti izdanak patuljastog naroda, onda je svako razmetanje vlastitom silom upravo groteskno. I to barem na dva načina.

HDZ-ova iskaznica

U Hrvatskoj enciklopediji piše, nadalje, da postoje dva suvereniteta, unutarnji i vanjski. Prvi znači „da je država najviša vlast na svojem teritoriju te da raspolaže moći kakvu nema nijedna društvena organizacija ni pojedinac.“

Dajte, budimo ozbiljni. Da bi nas pripustili u Europsku uniju mi smo kompletno zakonodavstvo morali okrenuti naglavce. To se službeno nazivalo prilagodbom, a u stvarnosti je pretpostavljalo bacanje nekoliko kubika starih zakona i uvođenje novih. Neću reći da je to bila loša odluka, dapače, ali nismo je mi donijeli, mi smo joj se samo pokorili.

Priča o unutarnjem suverenitetu šuplja je i zbog još jednog razloga. Naša država nije najviša vlast na svome teritoriju samo zato što se pristala nakloniti Bruxellesu, nego i zato što je, kao što znamo, jedna metastazirajuća partija - naravno, HDZ - iznad bilo koje državne institucije. Moć se u Hrvatskoj ne izvodi iz ustava, grba i zastave, nego iz stranačke iskaznice.

Vanjski suverenitet, da se vratim enciklopedijskoj natuknici, „znači da je državna neovisna i ravnopravna u odnosima s drugim državama“. Ova pak odredba jednu strogu, suhoparnu leksikonsku formu pretvara u sočnu, punokrvnu satiru. Jer, zaboga kako naša malešna državica - koja je iz dana u dan sve manja, jer je napuštaju stanovnici – može biti ravnopravna deset ili dvadeset puta većim kolosima? Samo u priglupim junačkim pjesmicama i popularnim mitovima o geopolitičkom Davidu koji je kadar razbucati svakoga Golijata.

Kad se ispod svega podvuče crta, preostaje zaključak da suverenitet niti imamo niti ga uopće možemo imati, osim ako baš ne želimo pobjeći iz svih saveza kojima pripadamo, ograditi se bodljikavom žicom i uživati u izolaciji od čitava svijeta. A nisam siguran da bi takva opcija mogla imati bogzna kakvu podršku. Nije, međutim, suverenitet, jedino što nam fali.

U Hrvatskoj enciklopediji piše i to da je suverenitet „uz stanovništvo, teritorij i pravni poredak, jedno od bitnih obilježja države“. Hm...

Prvo, rekli smo, nemamo i nema šanse da ikada dobijemo. Drugo još uvijek imamo, ali svakoga dana sve manje. Stanovništvo nam se, naime, osipa i tome trendu ne nazire se kraj. Pardon, ovo sam brzopleto provalio. Jer, kraj se zapravo nazire, demografi vam mogu vrlo precizno izračunati kad će i zadnji Hrvat dati petama vjetra.

Pravni poredak u teoriji imamo, ali u praksi s njime stojimo kao i sa suverenitetom. Opet živimo u zemlji čiji drmatori priznaju samo sud svoje partije. Od svih atributa državnosti mi, dakle, raspolažemo tek s anoreksičnim teritorijem, mršavom kiflicom oko čijih se rubova još uvijek vode sporovi sa susjedima.

Je li to dovoljno da bi se pravna osoba imenom Republika Hrvatska mogla ponosno deklarirati kao istinska država, prosudite sami. Što nas vraća na početak ove kolumne. Možda bi suverenistima bilo pametnije da se vrate državotvorstvu. Ta je opcija tek nedavno dobila svoj puni smisao i razlog.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE