Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Tko želi u lektiru, neka lijepo umre

Dugih 45 godina nesretna zemlja Hrvatska tavorila je u mraku. A onda nas je ogrijalo sunce slobode. Domovinski živalj ozaren je dočekao toliko žuđeni izlazak iz komunističkoga jarma, a naša iseljena braća mogla su konačno spakirati kufere, pa se iz daleke tuđine vratiti svome neprežaljenom domu.

Tu ponajprije mislim na ljude od kulture, recimo, književnike koji u Jugoslaviji, kao što znamo, nisu smjeli slobodno ni misliti ni pisati. Njima nije bilo druge nego dati petama vjetra, rasuti se negdje na širokome potezu od Njemačke do Argentine i samozatajno stvarati čekajući dan kad će se moći vratiti. No, što se uistinu dogodilo kad je taj dan svanuo?

Jebote, ništa. Nitko živ nam nije stigao. A znate zašto? Jer nitko nije ni mogao. Oni koji su u tih pola stoljeća iz ovih ili onih razloga pobjegli, naprosto nisu bili daroviti pisci. I točka. Osim jednoga koji se ipak ukazao na zagrebačkom aerodromu 1990., tek da potvrdi stari poučak kako iznimke potvrđuju pravilo.

Neprijatelj Maruna

Boris Maruna mogao je za života dočekati da ga odliju u bronci, jer se u domovinu vratio s reputacijom velikog pjesnika i još većeg Hrvata. Nije, međutim, trebalo dugo pa da i najveći desničarski tudumi shvate kako je njegov patriotizam iz nekog posve drugog filma. Maruninu rejtingu, sasvim sigurno, nije pripomoglo razočaranje koje je glasno ispovijedao, među ostalim, i sljedećim stihovima: „Ali hrvatski pjesnik ima pravo/i rodoljubnu dužnost/Da kaže što mu ide na jetra./U mom slučaju to su Hrvati.“

Pisac besprijekorna nacionalističkog pedigrea, politički emigrant obilježen očevim robijanjem zbog ustaških sentimenata, preko noći je pretvoren u vlastitu opreku: još jednog neprijatelja jedine nam i vječne Hrvatske. Što je on dostojanstveno istrpio pišući povratničke elegije koje je naslovio „Bilo je lakše voljeti te iz daljine“.

Jedini čovjek koji je u emigraciji uspijevao dokazati kako su Hrvati svoje domotužje kadri pretočiti u kudikamo suptilniji poetski slog od onoga koji se širio po zavičajnim dernecima u periferijskim gasthausima, nekidan je opet ponižen.

Premda je ispunio najvažniji uvjet do kojega je stalo našim kurikularnim bossovima – da bude pokojan, što, na žalost, jest već skoro dvanaest godina – ipak je izbačen iz lektire. Bit će da nije dovoljno mrtav, što je za pisca veliki kompliment.

Kad se to dogodilo Borisu Maruni, kakvoj milosti se može nadati naša spisateljska sitnež bez mučeničkih biografija, obični skribenti koji nisu imali petlje skakati preko bodljikave žice, potucati se po izbjegličkim logorima i životariti negdje na kraju svijeta, nego su sjedili u toplome i pisali svoje suvišne knjige?

Lektirna sramota

Novi popis lektire može se čitati i kao neka vrsta odbijenice koja je grupno odaslana svim živim hrvatskim piscima (osim trojici - Dragojeviću, Gavranu i Pavličiću - kojima je grijeh neumrlosti začudo oprošten). Takvi dokumenti obično se zaključuju opaskom o pravnome lijeku koji odbijenoj stranci stoji na raspolaganju i mogućnostima žalbe. Naše lektirdžije ništa slično tome nisu napisale, ali kao da jesu. Jer, suptilnije čeljade lako će razabrati poruku već iz samog principa kojim su birani autori i naslovi.

Ako su prošli samo pokojnici, to znači da je živima odaslana jasna poruka: želite li ući u školski program, na vama je da lijepo umrete. Pa vi birajte je li vam draža posmrtna slava ili život kao takav. Pisci su neobično tašti i siguran sam da će se naći poneki koji će optirati za Lovrinac ili Mirogoj kad je već to jedina mogućnost da mu knjiga uđe u lektiru.

No, većina će ipak rezignirano slegnuti ramenima i utješiti se patetičnom krilaticom kako pravi umjetnici ionako ne stvaraju ni za novce ni za slavu, nego za vječnost.

Friška lektirna sramota nadilazi, međutim, jedan malešni ceh što ga u suštini tvore zaneseni amateri (jer je pisanje proze ili poezije jedino umjetničko zvanje u Republici Hrvatskoj kojim se bave isključivo neprofesionalci, budući da škrabaju u fušu, kad se vrate s posla).

Ministarstvo znanosti i obrazovanja trebalo bi, po prirodi stvari, biti mjestom koje će odrediti našu budućnost. Ono, međutim, danas sliči nekropoli ili velikoj škrinji kakve možete vidjeti u boljim mrtvačnicama. Tu se mrtva uljudba drži na ledu, kao da su knjige bržole, a živoj je kulturi ulaz strogo zabranjen. Valjda zato da djeca ne bi shvatila kako postoje i bolji svjetovi od ovoga u kojemu žive.

Premda za to ne trebaju čitati ni Marunu, ni Jergovića, ni Tomića, ni boga Jokina. Dovoljno je tek da ne slušaju ministricu Blaženku Divjak i njezina visokog pokrovitelja, kralja svih prilivoda, Ivana Vrdoljaka.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE