Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Nekoć su influenceri pisali evanđelja, a danas nas uče kako naprednom tehnikom očistitit četkicu rimela od linjanja...

Prvi influenceri zvali su se Matej, Marko, Luka i Ivan. Njihovi (danas bi se reklo) postovi, odnosno evanđelja (kako to običavamo kazati mi, demodirani fosili), već dvije tisuće godina presudno oblikuju razmišljanja milijardi stanovnika.

A čak ni oni nisu prvi kojima bi valjalo priznati da zaslužuju prestižnu titulu influencera ilitiga utjecajstvenika (ako smijem predložiti jednu ljupku novohrvatsku grozotvorbu). I prije njih stotine ljudi uživale su stanovitu simboličku ili stvarnu moć da svoje stavove nametnu tihoj, povodljivoj većini, samo što je iz ove perspektive teško, zapravo nemoguće procijeniti koliko su i kako oblikovali mišljenja drugih ljudi.

Od tih davnih dana pa do prije kojih desetak godina svi su influenceri, domaći i strani, lokalno ili globalno važni, dijelili neka fundamentalna svojstva: imali su iza sebe odgovarajuće obrazovanje i iskustvo u važnim poljima ljudskog djelovanja, dakle, onima koja se tiču ako ne baš cijeloga društva, a onda barem značajnih dijelova ukupne populacije. Kako riječ influencer tada još nije bila skovana, oni su se legitimirali zanimanjem za koje su bili specijalizirani, pa su bili kritičari, analitičari, politolozi, sociolozi, filozofi...

Mala matura

U književnim poslovima kod nas su, primjerice, vedrili i oblačili Veseljko Tenžera i Igor Mandić. Ovu meteorološku opasku trebalo bi, naravno, primiti sa zrnom krupne soli, ako ne baš gromadom. Jer, oni nisu dijelili nagrade, stipendije, profesure ili stanove, dakle, odlučivali o egzistencijama književnika. „Samo“ su sukladno mjeri vlastite pameti i ukusa pisali silno važne kritike.

Važne utoliko što su one postajale nezaobilaznim orijentirom ne samo za čitalačku publiku, nego i književne povjesničare koji tek imaju doći. Ako si nekog vraga naškrabao, a Tenžera i Mandić su te u “Vjesniku“ pokopali – ili, još gore, izignorirali, jer si im bio savršeno nezanimljiv – to je bio najkraći put u karijernu smrt.

Tenžera je odavno umro, za Mandića više nema mjesta u novinama, a ni novine same više nisu bogzna kako važan medij influensanja (evo nam još jedne novoskovane leksičke jeze, rođene u miješanom braku seljačkog engleskog i hipsterskog hrvatskog). Zato danas blogeri s malom maturom kolo vode.

Ako vam literatura nije osobito bliska (a kome u Hrvata više jest? – moglo bi se rezignirano dodati), ima i drugih primjera. Eto, recimo, Henry Kissinger. Voljeli ga (što nije osobito lako) ili prezirali (što je kudikamo lakše), nitko ne može osporiti da je, govorimo li o američkoj politici i njezinu metastazirajućem utjecaju na cijeli svijet, bio jedna od najutjecajnijih figura druge polovice dvadesetog stoljeća, ali bogami, i prve dekade dvadeset prvog.

S razlogom, dakako. Iza sebe je imao ne jednu, nego dvije impresivne karijere: sveučilišnu i onu praktičnu, izgrađenu u najbližem susjedstvu Ovalnog ureda, jer je bio i državni tajnik, i savjetnik za nacionalnu sigurnost, i još puno toga s manje formalnom titulom. Konačno, i danas, premda u 96. godini života, nije lišen utjecaja na politička zbivanja, utjecaja koji će poživjeti dulje od njega samoga, jer je oblikovao nekoliko generacija aktualnih drmatora.

Presudne aktivnosti

Danas polako idemo prema vremenu u kojemu će netko poput Henryja Kissingera biti i „teorijski“ nemoguć. Što možda i nije loša vijest znamo li koje se sve dižgracje s razlogom ili barem opravdanom sumnjom njemu pripisuju. No, ma kakav god on bio i ma što god o njemu mislili, stari dobri (ili loši) Henry bio je jednadžba bez nepoznanica. Znali ste što od njega možete očekivati, sviđalo vam se to ili ne. A on je za svaki svoj potez ili odluku mogao pronaći prikladno pokriće u besprijekornoj profesionalnoj biografiji prekrcanoj jednako akademskim kao i političkim titulama.

Uskoro će politika, baš kao i književnost, prestati biti prostor influensanja. Utjecajne osobe za te se poslove više neće zanimati, nego će biti posvećene kudikamo važnijim aktivnostima koje presudno oblikuju fizionomiju nekog društva? A kojima to, primjerice? Naprednom tehnikom čišćenja četkice rimela bez linjanja, inovativnim slaganjem nutrijenata u zdjelicu pahuljica za doručak, liječenjem bakterijskih upala spravljanjem masti od pirjane pasančeve jetre s prstohvatom čmrljike i kurkume...

Nastavimo li ovako slijediti influencere novoga doba – a to znači i odricati se svih demodiranih i starih, od četvorke iz uvoda ove kolumne nadalje – plašim se da nećemo ni opaziti kad nam netko izmakne tlo pod nogama. Samo ćemo nastaviti batrgati nožicama iznad ponora čije će nam dno svakim uzdahom biti sve bliže. Ili sasvim konkretno: pretvorit ćemo se u društvo koje neće prepoznati novodobnog Hitlera čak ni kad ga vidi.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE