Mišljenja Jučer danas malo sutra

Jučer danas malo sutra

Ivica Ivanišević

Što se desi kad Djed Mraz dobije otkaz? Pročitajte interaktivnu božićnu priču Ivice Ivaniševića

jučer, danas, malo sutra

Ari-Pekka Puikkonen nikad nije bio na sedmom katu direkcije. U dvadeset sedam godina službe nije se uspeo iznad porte u prizemlju. Nije imao zašto. Sve što je njemu kao terenskom agentu trebalo nalazilo se u dvjema podrumskim etažama. Tamo su bili odjeli narudžbe, distribucije i špedicije, tamo se u kantini – koju su od milja i prostote svi zvali "Kod sisate Jorunn“ – mogao pojesti krepki pirjanac od sobovine, a ispod pulta, da šefovi i njihove špijuni to ne vide, za biranu se klijentelu točila jeftina votka.

Kad nije pijuckao s kolegama ili se bavio papirima koje je trebalo odštambiljati, ionako nije boravio u Rovaniemiju.

Čim je ušao u lift sa zidovima i stropom od zrcala učinilo mu se kako je iskoračio na strani, neprijateljski teritorij. Taj se osjećaj samo pojačao nakon što je izašao na sedmome katu: pred njim se prostirao dugački bijeli hodnik s obje strane načičkan vratima od mliječnoga stakla.

Zastao je pred uredom koji je pripadao pošiljatelju poziva. Poštar mu ga je uručio sinoć na kućnoj adresi, tražeći da potpisom potvrdi primitak, što je cijelu stvar činilo vrlo službenom, pa i pomalo uznemirujućom. Srećom, Ari-Pekka u tome je trenutku već bio na polovici velike boce Finlandije, pa nije predugo razbijao glavu pitanjem "što, do vraga, hoće ovaj klipan iz humanih resursa?“ Zato je toga jutra, uz kavu i cigarete, dugo, zabrinuto i besplodno mozgao tražeći odgovor.

– Dobar dan – stidljivo je pozdravio ušavši u prostrani prazni ured na čijem je dnu stajao veliki pisaći stol čistih, ravnih ploha, siv kao ljeto u Finskoj, te dvije fotelje, jedna za domaćina, i druga, valjda, za njegove goste kakav je bio i sâm Ari-Pekka.

– Izvolite – ponudi ga mlađi muškarac u crnome odijelu koje je svojom pripijenošću oponašalo kroj hulahopki. Njegov zapušteni gost koji ništa nije znao o teretanama i suvremenoj modi kimne glavom i sjede u veliki, ali izrazito neudobni crni naslonjač koji se mogao okretati oko svoje osi.

– Vi ste? – upita činovnik ne podižući pogled sa zacijelo važnih spisa koje je usredotočeno proučavao.

– Ari-Pekka Puikkanen – odvrati gost zadovoljan što je led ovog možda i neugodnog razgovora probijen pitanjem na koje zna točan odgovor.

– Da, da, svakako… – odsutno prisnaži domaćin, pa onda naglim i odlučnim pokretom spise odgura na desnu stranu stola.

– Znate li zašto ste ovdje?

– Naravno – samouvjereno odgovori Ari-Pekka.

– Super! – razveseli se činovnik.

– Onda smo već odradili pola, ma što pola, barem tri-četvrt posla.

– Jesmo li?

– Jesmo, jesmo… Što se tiče otpremnine, ona je, kao što znate, ili ste znali pa zaboravili, regulirana člankom 27 stavkom 4 Kolektivnog ugovora, a temeljem Granskog ugovora što je sklopljen između Ministarstva gospodarstva i Nacionalnog sindikata djeda mrazova, te u tom smislu…

– Molim? – jedva protisne šokirani gost.

– Kako molim? Pa rekli ste da znate zašto ste ovdje…

– Pa i znam. Tu sam zato što sam dobio vaš poziv. Ali ništa drugo ne znam.

Činovnik je u nevjerici zavrti glavom iznerviran indolencijom svoga gosta na kojega će, očito, morati potrošiti više vremena nego što se isprva nadao.

– Dakle… ovako stoje stvari. Naša tvrtka u procesu je restrukturiranja. Novi vlasnik, korejska korporacija, želi iz temelja promijeniti našu poslovnu politiku. Ali čujte, s njima ili bez njih, to bi ionako bilo neizbježno. Vremena su se promijenila, suvremena tehnologija strelovito napreduje, ono što je danas in, već sutra je beznadno zastarjelo…

Pratite li me?

– Pratim, pratim… – poslušno odgovori Ari-Pekka.

– Lijepo. I eto, u tom smislu došlo je, kako da kažem, vrijeme bolnih rezova…

– Ma je li vi to meni dajete otkaz? – razdraženo zareži gost.

– Molim vas nemojte to shvatiti osobno – pokuša ga umiriti činovnik.

– A kako ću ako neću osobno? Vi baš moju osobu bacate na ulicu, a ne neku drugu.

– Varate se, dragi moj, ne možete više biti u krivu. Otkaz ugovora u radu dobit će u prvom laufu četrdeset posto naših terenskih agenata. A do konca sljedeće godine njima će se pridružiti još četrdeset posto.

– Zajebavate? – procijedi Ari-Pekka.

– Samo bez prostota, molim vas. Znate i sami da takav rječnik ne priliči firmi čiji je core business radost mališana.

– Jebe me se, ja ionako više nisam zaposlenik firme, je li tako?

– Hm, da, imate pravo. A, bogami, imate i duha. Drago mi je da ste i u ovim malo težim vremenima sačuvali rafinirani osjećaj za humor. Čestitam!

– Niste trebali – odmahne rukom gost.

– A kako se mislite baviti core businessom, dakle, radošću mališana, bez nas, djedova mrazova?

– Mogućnosti su nesagledive: hologrami, smartphone aplikacije, high-tech čuda, digitala na steroidima… Znate, obično se kaže kako pobjednici pišu povijest. Ma kakvi! Pobjednici pišu algoritme. Zapravo su ih već napisali. I ponudili alternativu vama, analognim djedicama, koja je neusporedivo jeftinija, učinkovitija i, što je najvažnije, lišena ikakvih rizika?

– Rizika? Kakvih rizika?

– Možete li vi uopće pretpostaviti kolike smo pare dosad izgubili u parnicama gdje su naši djelatnici bili optuženi za pedofiliju? Naplaćali smo se mi, dragi gospodine, itekako smo se naplaćali odšteta. I tome ćemo konačno stati na kraj, jer se hologram i aplikaciju ne može izvesti pred sud.

Ari-Pekka duboko uzdahne, pa kažiprstom i placem desnice protrlja izborano čelo.

– Dobro – pomirljivo zaključi, pa se onda ispravi:

– Mislim, vraga jest, nije, ali okej. To su sve načelni razlozi i recimo da ih razumijem, iako nisam baš siguran. Ali zašto sam se baš ja našao u fatalnom prvom laufu za otpuštanje.

– Netko mora biti.

– To i nije neki razlog. Nećete mi, valjda, reći da ste nas birali slučajnim uzorkom?

Činovnik duboko udahne, pa bučno izdahne.

– Ako baš inzistirate znati…

– Inzistiram.

– Dobro. Samo trenutak… – nevoljko se suglasi pa iz ladice pisaćeg stola izvadi jedan fascikl, njime teatralno tresne o uglancanu polituru stola i svečano ga otvori.

– Dakle… Vi ste, kolega Puikkonen…

– Nismo mi kolege! – s gađenjem mu odvrati gost.

– Nismo niti ćemo ikada biti! S takvim licem i građom vi možete eventualno biti samo Unučić Mraz. A kome on treba? Pogledajte!

– Ari-Pekka rukama obujmi svoj voluminozni trbuh koji se slojevito prelijevao preko remena hlača. – Cijeli život ja ulažem u sebe da bih bio na visini svoje uloge. Ne može se to preko noći, ne, ne, brajkoviću! Tu su utkana desetljeća rada, za trpezom i drugdje. Ne može to svatko.

– Dobro, nemojte se odmah vrijeđati – pomirljivo kaza činovnik.

– Je l ' da? Vi meni dajete otkaz danas, a ja neka se žderem od muke sutra ili, još bolje, sljedećega tjedna!

- Ma ne, ne, nipošto… Razumijem vas potpuno… Samo sam vas htio pristojno osloviti… Okej, niste kolega, onda ste gospodin. Može? Dakle, gospodine Puikkonen, vi ste bili zaduženi uglavnom za istočnoeuropska tržišta, nije li tako?

– Jest – gordo podignute brade prisnaži Ari-Pekka.

– Dok su neki dobivali najprestižnije europske destinacije mene je vazda gibirala sirotinja i čemer.

– Da – ravnodušno potvrdi njegov domaćin iznova udubljen u spise. Radili ste u Bjelorusiji, Ukrajini, Bugarskoj…

– Gruziji, Rumunjskoj, Moldaviji, Armeniji… – nadoveže se gost.

– A gdje nisam? Hajde, priznajem, zadnjih godina i tamo se može pronaći poneki solidan hotel ili pojesti pristojan obrok. Ali trebali ste vidjeti na što su te zemlje sličile početkom devedesetih. Unatoč svemu, ja se nikad nisam žalio. Frigalo se meni za moj komoditet, samo sam o djeci i njihovome dobru razmišljao. I kako mi se to danas vraća? – gorko upita Ari-Pekka.

– Da – jednako odsutno dobaci njegov domaćin, a onda sklopi fascikl i zagleda se u prekobrojnog Djeda Mraza. – Ili ipak ne – doda reskim, hladnim glasom.

– Ako sam mlad, gospodine Puikkonen, to ne znači da sam neobaviješten. Temeljito sam prostudirao vaš dosje, a u njemu sve piše. Zašto vas je direkcija uporno, godinama, desetljećima slala na… ajmo reći, istočni front? Zašto, da čujem…

– Šta ja znam, valjda mi je tako pao grah… – slegne ramenima gost.

– Od prvoga dana obilježeni ste reputacijom lijenčine i kampanjca kojemu ništa nije sveto, a najmanje rokovi. Sve ove godine tvrtka vas je slala u pravoslavne zemlje samo zato što njima Božić ionako kasni dvije sedmice, pa je to moglo ići ruku pod ruku s vašim kašnjenjem. Gospodine Puikkonen, budimo iskreni, vi nikada niste bili bogzna kakav Djed Mraz.

– Ne, ti si bio, balavac jedan neodgojeni! Mogao bih ti biti otac, a ti ćeš si uzimati za pravo meni čitati bukvicu! Fuj! – s gađenjem procijedi Ari-Pekka.

Činovnik je, očito, umio kontrolirati kipuće emocije: lice mu je bilo nepomično kao posmrtna maska.

– Od vas se ničemu drugom nisam ni nadao. Vi, gospodine Puikkonen, i vama slični razlog su što neki zlonamjernici znaju reći kako je stanovnik Laponije - lapan. Ali znamo mi kakao treba s vama.

– Je li? A tko ste to vi? – tiho upita Ari-Pekka pridižući se iz naslonjača i natkriljujući svojom moćnom tjelesinom cijeli pisaći stol i svoga domaćina.

– Možemo ovo izvesti na dva načina, lakši i teži – mirno će činovnik kao da se nad njim nije nadvilo sto dvadeset kila čiste nevolje i prijetnje.

– Ili ćete izaći sami ili će vas izvesti zaštitari. U svakom slučaju na porti će vas čekati omotnica s rješenjem o otkazu i ostalim papirima. Do viđenja – hladno pozdravi, pa posegne za jednim od facikala s hrpe i krene ga listati.

Pet ili šest sekundi Ari-Pekka nepomičan je stajao grozničavo mozgajući što mu je činiti, treba li odalamiti maloga govnara ili izaći iz njegova ureda bez pravljenja scene.

Da nije bio toliko žedan, možda bi izabrao prvu opciju. Ali udari li balavog seronju, napast će ga zaštitari, netko će vjerojatno pozvati i policiju, a onda bi, barem na dan ili dva, ako ne i dulje, mogao završiti u pritvoru. Gdje se, dobro je to znao, ne služi Finlandija niti išta njoj slično.

Zato se na koncu uspravio, okrenuo i bez pozdrava izašao iz ureda ne gubeći vrijeme na zatvaranje vrata. Ionako je znao da se ona za njim neće samo zatvoriti nego upravo zabrtviti.

Stotinjak metara južnije od direkcije nalazio se kafić u kojemu su se u ovo doba dana gosti mogli nabrojati na prste jedne ruke. Odmah s vrata Ari-Pekka naručio je duplu votku. Dvije minute kasnije poslužila ga je mlada crvenokosa konobarica pred kojom je žedni gost ispraznio čašu jednim gutljajem i odmah naručio sljedeću rundu.

– A gdje ću sad, a što ću sad? – očajan se upitao zagledan u kolobare što su ih dna tolikih čaša i krigli izbrusila u polituri stola.

I tu, upravo u ovoj točki, božićna priča postaje interaktivna. Učinite, dragi čitatelji, dobro djelo, dovršite ovu tužnu storiju i pomozite nezaposlenom Djedu Mrazu da odluči kamo će i što će. Nudim vam ne tri kralja, nego tri kraja, a vi izaberite onoga koji vam je najviše po guštu.

1. kraj

Čak sedam godina dijelilo ga je od stjecanja prava na mirovinu u punom iznosu, pa Ari-Pekka nije imao kamo: prijavio se na burzu i strpljivo čekao da ga referent obraduje viješću kako mu je pronašao posao. Ali žuđena vijest beznadno je kasnila u polasku. Na tržištu rada nitko se nije jagmio za usluge sredovječnog muškarca oskudna obrazovanja (opća gimnazija) i načetog zdravlja (visoki tlak, kolesterol i šećer). Dok je tako čekao da mu se smiluje fortuna, živio je od socijalne pomoći koja je u Finskoj izdašna, ali ipak nedovoljna da bi se namirila korisnička žeđ, što je našega junaka ponukalo da nabavi kotao i sam počne peći rakiju tzv. paletušu. Preminuo je tri godine kasnije od posljedica smrzavanja nakon što je pijan zaspao na klupi u parku.

2. kraj

Kad je shvatio da mu sustav neće tako skoro ponuditi iole pristojan posao, Ari-Pekka udružio se s nekolicinom dojučerašnjih kolega, također prekobrojnih djelatnika tvrtke. S minimalnim početnim kapitalom osnovali su malo poduzeće RetroMraz, specijalizirano za starinske proslave božićnih i drugih blagdana te različitih obljetnica. Vrlo skoro glas o njihovoj osebujnoj ponudi proširio se i izvan granica Finske, pa danas putem mreže franšiza posluju u četrnaest europskih zemalja i Kanadi. Njihova klijentela nisu samo dame i gospoda u ozbiljnim godinama, koja se groze mrežnog terora i digitalnog otuđenja, nego, začudo, i podosta mladih željnih nesvakidašnjih iskustava s aromom prošlosti.

3. kraj

Nakon što je sprašen na ulicu, Ari-Pekka proveo je nekoliko mjeseci potucajući se po pajzlovima i utapajući tugu u alkoholu. A onda je upoznao gospodina koji mu je otvorio oči. Dotični nije bio oftalmolog, nego predsjednik lokalnog ogranka krajnje desne stranke, koji mu je potanko objasnio tko je kriv za njegove nevolje i nevolje drugih pitomih Finaca izloženih nekontroliranom useljeničkom valu. Nekadašnji Djed Mraz danas je vrlo angažirani aktivist partije koja domovinu želi vratiti vlastitome narodu. Toliko je angažiran da je nedavno osuđen na dva mjeseca zatvora zbog premlaćivanja konobara u korejskome restoranu. Sirotog ugostitelja prvo je išaketao, da bi ga potom zalio cijelim loncem kimchija. Dok su se fermentirani kupus i juhica slijevali s nesretnikova lica, Ari-Pekka se, vele svjedoci, grohotom smijao kao da je, sačuvaj bože, Djed Mraz.

Naslovnica Jučer danas malo sutra

VIŠE IZ RUBRIKE